Naftne kompanije i industrija frackinga u SAD-u su najveći dobitnici američko-izraelskog napada na Iran. To jasno govori i sam američki predsjednik Trump: „Sjedinjene Države su uvjerljivo najveći proizvođač nafte na svijetu, pa ako cijene nafte rastu, mi zarađujemo mnogo novca“, napisao je Trump na društvenoj mreži.

Sjedinjene Države doista, ponajprije zahvaljujući tehnologiji eksploatacije nafte iz škriljevca, proizvode više nafte nego bilo koja druga zemlja na svijetu. SAD je naftu uvozio dok je bila jeftina, ali od 2020. je sve značajniji izvoznik nafte i naftnih derivata.

To se pripisuje i snazi američkih rafinerija: 2025. je SAD dnevno izvozio oko pet milijuna barela rafiniranih naftnih proizvoda – poput benzina, dizela i kerozina.

Fracking se isplati tek iznad 70 dolara

Od sadašnjih visokih cijena nafte u SAD-u najviše profitiraju proizvođači nafte, rafinerije s izvozom, upravitelji naftovoda – i naposljetku industrija frackinga.

Prema podacima Federalne banke Texasa, nove bušotine za fracking u SAD-u isplate se tek pri cijeni od oko 60 do 70 dolara po barelu WTI (West Texas Intermediate, standardna obračunska nafta u SAD-u). A kad je nedavno nafta dostigla i oko 100 dolara, to je bio snažan poticaj za fracking kompanije.

Promjene su se vidjele već u prvoj polovici ožujka: prema podacima naftne službe Baker Hughes, broj aktivnih američkih naftnih bušotina porastao je sa 407 na 412. Taj bi se trend mogao nastaviti ako cijena nafte ostane visoka ili čak nastavi rasti.

„Kratkoročno se ipak ne može očekivati mnogo dodatne ponude iz SAD-a“, ističe stručnjak za robno tržište iz njemačke banke Commerzbank Carsten Fritsch u razgovoru za javni servis ARD.

„Prema američkoj energetskoj agenciji EIA, proizvodnja sirove nafte u SAD-u trebala bi početi rasti tek od kasne jeseni ove godine i sljedeće bi godine trebala biti znatno viša nego sada“, kaže Fritsch.

EIA je nedavno podigla svoju prognozu za 2027. za 0,5 milijuna na 13,8 milijuna barela na dan. U aktualnom izvješću Short Term Energy Outlook konstatira kako visoke cijene potiču domaću, dakle američku proizvodnju nafte.

Sjena Trumpa na benzinskoj crpki

Koliko god američka naftna industrija imala koristi od rasta cijena nafte, trajno visoke cijene zasigurno nisu u Trumpovu interesu. One slabe gospodarstvo, poduzeća i potrošače – dakle birače.

Prema podacima udruženja AAA, prosječna cijena benzina prošli je tjedan porasla na 3,60 dolara po galonu (oko 0,83 eura po litri) s 2,90 dolara prije početka rata (oko 0,67 eura po litri). A to je nešto što u svom džepu osjećaju svi građani SAD-a nakon što im je Trump čvrsto obećao niže cijene energenata.

Ipak, napad na Iran savršeno se uklapa u sve agresivniji Trumpov plan „energetske dominacije". Samo dan prije napada na Iran je u govoru u Texasu još jednom ponovio kako želi „učvrstiti američki status kao daleko vodeće energetske supersile svijeta“.

U samom SAD-u – ne samo jer je u vladi i među njegovim najbližim predsjednikovim suradnicima pravo mnoštvo američkih naftaša – se Trumpova politika eksploatacije fosilnih goriva može sažeti parolom Drill, baby, drill. No to nije sve: mnogi njegovi vanjskopolitički potezi se lako mogu obrazložiti njegovim naporima u stvaranju globalne „energetske dominacije".

I jednom je mnogo, dva puta je već plan

Ako se gleda kroz naftu, najprije otmica predsjednika Venezuele, a sad i napad na Iran čine jasan obrazac: Washington pokušava preusmjeriti globalne tokove nafte tako da oslabi suparničke države, a ojača vlastiti utjecaj na tržištu nafte.

Wall Street Journal izvještava da je uvoz venezuelanske nafte u SAD nedavno dosegnuo najvišu razinu u više od godinu dana. Venezuelanska nafta posebno je atraktivna rafinerijama na američkoj obali Meksičkog zaljeva. Razlog je što su mnogi pogoni – uključujući one u teksaškom Corpus Christiju – prema podacima EIA-e „izvrsno“ prilagođeni preradi teških, sumpornih vrsta sirove nafte kakva dolazi iz nalazišta Venezuele.

Cilj Trumpove energetske politike očito je ponovno jače uključiti venezuelansku i, u slučaju uspješnog rušenja režima, iransku naftu u globalno tržište – ali pod uvjetima koje kontrolira Washington.

Kina je (ipak) spremna

Time bi se oslabio glavni protivnik: Kina, koja je dosad znatno profitirala od sankcionirane venezuelanske i iranske nafte i tako uštedjela milijarde. Kina je nedavno kupovala najmanje 80 posto iranske nafte – 2025. to je u prosjeku bilo 1,38 milijuna barela na dan.

„Zemlje poput Kine tada će se teže snaći jer će morati tražiti druge dobavljače“, naglašava Fritsch. „I vjerojatno će morati dublje posegnuti u džep, jer su dosad imale popust na iransku i venezuelansku naftu zbog sankcija."

Ipak, Peking se već odavno počeo pripremati i za ovakav scenarij: „Kinezi su nedavno masovno povećali svoje naftne rezerve“, kaže Fritsch. Samo prošle godine Kina je povećala svoje zalihe za više od 400 milijuna barela, tako da su to sad za nju „povoljne okolnosti" i nije izložena tolikom pritisku.

Bernstein Research procjenjuje kineske zalihe na oko 1,4 milijarde barela, ali neki izvori procjenjuju i kako je to preko dvije milijarde. U usporedbi s tim, američke strateške zalihe prije početka rata s Iranom iznosile su 415 milijuna barela – u najboljem slučaju tek trećinu kineskih zaliha.

Predsjednik Trump teži globalnoj dominaciji u energetici i pritom se potpuno oslanja na naftu. Cilj je ojačati domaće naftne kompanije i oslabiti geopolitičke protivnike. No Kina je spremna i za to: dobro se pripremila i spremnija je za poremećaj u opskrbi nego ikad prije.