"Povrijeđena sam. Sve Subotnje majke su povrijeđene. Svaki novi dan je gori od prethodnog kada nema izvjesnosti, kada nemaš nadgrobni spomenik koji možeš posjetiti", kaže Emine Ocak. Suosnivačica Subotnjih majki ima 88 godina i pamćenje joj već neko vrijeme slabi. "Ali kada je u pitanju moj brat Hassan, sjećanje i bol su i dalje prisutni", kaže njena kćerka Aysel Ocak.

S Hassanom su se posljednji put čuli 21. ožujka 1995. godine. Telefonom je obećao da će navečer donijeti ribu i kolače. Nije došao. Takođe ni narednih večeri. Nakon mukotrpnog istraživanja, porodica Ocak je saznala da je uhapšen. Unatoč izvještajima očevidaca, policija je negirala Hassanovo pritvaranje.

Porodica Ocak pokrenula je kampanju zajedno s udruženjem za ljudska prava: „Uzeli ste Hassana živog, želimo ga živog nazad". Uzalud – dva mjeseca kasnije našli su Hassanove posmrtne ostatke na groblju u Istanbulu. Ispostavilo se da je bio žestoko mučen i sahranjen kao bezimena osoba.

27. svibnja 1995. godine, žene iz Hassanove porodice, Emine, Maside i Aysel, prvi put su otišle na Trg Galatasaraj i tamo održale mirni protest – zajedno sa drugim porodicama čiji su rođaci takođe nedavno nestali, pritvoreni od strane državnih vlasti. Od tada svakog tjedna dolaze žene – majke, tetke, sestre i supruge nestalih. Nose fotografije svojih najmilijih, polažu crvene karanfile, pričaju svoje priče i traže pravdu. Pošto se uvijek sastaju subotom, zovu ih Subotnje majke.

„Pitamo po 1000. put: Gdje su naši bližnji?"

Prošlog vikenda Subotnje majke, koje sada sebe zovu Subotnji narod, održale su svoj 1000. protest. Jedna od majki i pročitala izjavu: „Dolazimo iz tjedna u tjedan, sa nevjerojatnom boli i neizmjernom nadom. Čekamo naše najmilije koje nam je država oduzela. Danas po 1000-ti put pitamo: Gdje su naši bližnji? Zašto država štiti počinioce? Nećemo prestati tražiti pravdu.

Za Hassanovu majku Aysel Ocak, Trg Galatasaraj ima veliko simbolično značenje. „Ovdje se okupljamo i polažemo cvijeće. Ovo mjesto je nevjerojatno važno, posebno za obitelji koje nemaju čak ni nadgrobni spomenik gdje mogu žaliti za svojim bližnjim", kaže Ocak.

Iako je njihov 1.000. protest održan na poznatom trgu, ovo je bio izuzetak jer je Subotnjem narodu zabranjeno da protestiraju 2018. Turski ustavni sud je, međutim, u jednom procesu presudio u njihovu korist, ali samo desetoro ljudi ima pravo pročita priopćenje subotom na Trgu Galatasaraj.

1350 slučajeva od 1980.

Prema podacima Subotnjih ljudi, od krvavog vojnog udara 1980. zabilježeno je ukupno 1.350 slučajeva uhapšenih od strane policije ili vojnika, koji su potom nestali. „Uglavnom 1980-ih i 1990-ih", kaže Aysel Ocak. „Godine 1993. imali smo 103 slučaja, godinu dana kasnije 532.”

Devedesete spadaju među najmračnija poglavlja u novijoj povijesti Turske. U to vrijeme bjesnio je krvavi rat između zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK) i turske vojske, u kojem je stradalo mnogo civila.

Za borbu protiv PKK, turska država je poduzela oštre mjere: posječene su šume u kurdskim regijama u planinama, čitava naselja su nasilno evakuirana i spaljena kako borci PKK ne bi mogli naći utočište. Nekoliko kurdskih plemena je bilo prinuđeno da sudjeluju kao paravojne formacije u oružanoj borbi protiv PKK. Svatko tko je to odbio suočio se sa šikaniranjem, hapšenjem i mučenjem. Od mnogih ljudi koji su tada nestali, još uvijek nema ni traga. Kasnije se ispostavilo da su za ove nestanke odgovorne paravojne strukture.

Subotnje majke se bore za istinu i pravdu

Za Milenu Büyüm, stručnjakinju za Tursku u Amnesty Internationalu, borba Subotnjih majki je u velikoj mjeri dovela do okončanja ove užasne prakse. „Ti ljudi su svojim neumornim otporom u velikoj mjeri spriječili prisilne nestanke u Turskoj, koji su bili veoma rasprostranjeni osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.” Njihov otpor daje hrabrost svim civilnim organizacijama.

Međutim, od pokušaja državnog udara 2016. godine, ponovo je bilo slučajeva da su ljudi nestajali. Ömer Faruk Gergerlioglu, član prokurdske opozicijske stranke DEM u turskom parlamentu, to prati. Prema njegovim riječima, od 2016. do 2024. godine bilo je najmanje 35 slučajeva.

Od troje nestalih još uvijek nema ni traga. „Ostali su se ponovo pojavili 6 do 18 mjeseci kasnije, uglavnom u zatvorima", rekao je Gergerlioglu. Dakle, živi - i to je razlika od 90-ih. Mnogi od pogođenih su, kako se sumnja, pristalice Gülena. Turska vlada sumnja da iza pokušaja državnog udara 2016. stoje islamski propovjednik Fethullah Gülen i njegovi sljedbenici.

Prisilni nestanak je krivično djelo

„Prisilni nestanak je krivično djelo", kaže stučnjakinja Amnestya Büyüm, pozivajući se na Konvenciju UN protiv prisilnih nestanaka. U nekim slučajevima ovo je čak i zločin protiv čovječnosti.

Prisilni nestanci se koriste za stvaranje klime straha i zastrašivanja određenih grupa. Da bi ova praksa prestala, države bi trebale priznati takve zločine i počinioce pozvati na odgovornost. Države koje su potpisale sporazum UN-a se obvezuju na to. No, Turska nije potpisnica.