U slučaju Libije premijer Erdogan se prvo dugo vremena nije uopće izjašnjavao. To i ne čudi s obzirom na intenzivne gospodarske veze između ove dvije zemlje. Turska primjerice već desetljećima u Libiji gradi ceste, tvornice, stambena naselja. I tek kada su prosvjedi protivnika Muamera el Gadafija eskalirali i Turska bila prisiljena odande povući svoje državljane, tek tada je Erdogan pozvao svoga libijskog kolegu da podnese ostavku. Trenutno Turska još uvijek održava diplomatske odnose s Libijom, no istodobno sudjeluje kao članica NATO-a, u ostvarivanju rezolucije UN-a u ovoj sjevernoafričkoj zemlji.

Sa Sirijom već malo drugačije

Glede prosvjeda i zahtijeva za demokratizacijom u Siriji, vlada u Ankari je još suzdržanija. „Naša je dobronamjerna želja da se u Siriji ne dogodi isto što se događa u Libiji. To bi nas jako zabrinulo“, nedavno je vrlo oprezno izjavio turski premijer.

Realno gledano, da se u Siriji dogodi isto što i u Libiji, to bi za Tursku značilo gotovo katastrofu. S političke strane Turska bi se morala odlučiti – za ili protiv sirijskoga predsjednika Al Assada što bi joj eventualno moglo nanijeti veliku gospodarsku štetu. Turska je sa susjednom Sirijom naime ekonomski još više povezana no s Libijom, između ostalog i kroz sporazum o slobodnoj trgovini iz 2007. godine.

Autor: Steffen Wurzel / žt

Odg. urednik: Anto Janković