Čistka koja je počela u Turskoj neposredno nakon neuspjelog vojnog udara traje i pet godina nakon toga. Na udaru su svi koji ne misle kao i predsjednik Erdogan - nebrojeni političari, akademici i umjetnici su izgubili posao, strpani su u zatvor ili žive u izgnanstvu. Oni koji još uvijek ne žele šutjeti su pod paskom državnih službi.

Levent Uzumcu je jedan od njih: stasit muškarac je jedan od najpoznatijih glumaca Turske i već dugo je trn u oku tamošnje vlade. Već 2013. je bio u prvim redovima kad su izbili prosvjedi protiv građevinskog zahvata u istanbulskom parku Gezi, koji su se pretvorili u val prosvjeda za više slobode i demokracije koji je zahvatio čitavu zemlju. Glumac je platio visoku cijenu: nakon deset godina je izgubio posao u državnom kazalištu Istanbula.

Ipak ne želi šutjeti, mada se nakon puča proglašava izdajnikom svatko tko i samo pomisli da bi mogao postavljati kritička pitanja. "Nakon pokušaja puča se sve više ljudi vremenom proglašava vješticama baš kao u drami Arthura Millera 'Vještice iz Salema'. Glumci ne dobivaju uloge, umjetnike se priječi stvarati", kaže glumac. Cenzura se osobito osjeća u pokrajini Anatoliji, starom uporištu Erdoganove stranke AKP.

Duboki jaz u društvu

Ali polarizacija društva u Turskoj je počela već one noći kad je pokušan vojni udar: tada je Erdogan pozvao stanovništvo da pruži otpor vojnicima. I danas se točno proziva tko jest bio dovoljno brz i glasan u podršci Erdoganu - a tko nije.

Utoliko je opasno uopće reći nešto kritično kao što čini doajen turskog kazališta, Genco Erkal. Prosvjednici protiv Erdogana su se neko vrijeme okupljali na trgu Taksim u Istanbulu - dok taj trg nije "zabranjen" za okupljanja. Jer i nakon toga su tamo održavane manifestacije, ali pobornika politike Erdogana. Erkal ih je ironično pitao: "Mislio sam da je trg Taksim zabranjen za javna okupljanja. Gdje su vaši vodeni topovi, vaši suzavci, vi šampioni demokracije?"

Erdoganu je korona dobro došla

U toj napetoj atmosferi je turskoj vladi dobro došla i ova pandemija korone, tvrdi Levent Uzumcu. "Kažu, sad je pandemija i odjednom su zatvorena sva kazališta, kina, galerije i više se ne snimaju filmovi." Mnogi u Turskoj ne žele vjerovati kako je to samo zato kako bi se obuzdao virus.

Koncem lipnja je Erdogan objavio kako će se krenuti u "normalizaciju" - od srpnja je ukinut noćni policijski sat, makar je od ponoći još uvijek zabranjena glazba. No građani su nezadovoljni i to se vidi po socijalnim mrežama: na tisuće ljudi izražavaju svoju srdžbu, među njima je i mnogo umjetnika i političkih aktivista.

Svugdje je pandemija teško pogodila kulturne djelatnike, ali u Turskoj je to osobito slučaj, konstatira kuratorica Eda Yigit. "Za kulturu je pandemija bila golemi rez i značila je velike gubitke. Veoma mnogo umjetnika su pali u život ispod praga siromaštva, prezaduženi su i ovisni su o novčanoj pomoći svoje obitelji. Ima ih koji su i iz očaja počinili samoubojstvo." Mnogi nisu ni pokušali zatražiti kompliciranu i minimalnu državnu potporu koju osjećaju kao milostinju.

"Činjenica da se umjetnici tretiraju kao bezvrijedni, da imaju tako malo sigurnosti i da nije nađeno rješenje tog problema znači da im se uskraćuje osnovna prava građana. Taj problem leži u nadležnosti komuna i državnih službi", smatra Yigit.

Nakupilo se želje za promjenom

Kako je kulturnjake i umjetnike država ostavila na cjedilu, oni si pokušavaju međusobno pomoći akcijama solidarnosti. "Ako neka zemlja želi postati ljepšom i razviti se, treba joj umjetnost", uvjeren je Uzumcu. Tog glumca ljuti što mnoge njegove kolege radije šute. No ipak je optimističan: Turska je proteklih godina izgubila mnogo vremena za promjene, ali sad je napeta kao luk i spremna na velike korake u smjeru demokracije i pravne države, smatra on.

Manje optimističan je spisatelj Barbaros Altug. I on je bio aktivan u prosvjedima na Geziju, a kad ih je policija brutalno ugušila otišao je u Berlin gdje je napisao svoj prvi roman. Ali vuklo ga je nazad u domovinu, no kad je AKP pokušaj puča 2016. iskoristio za gušenje svake slobode intelektualaca i oporbe, definitivno je okrenuo leđa svojoj zemlji. Od onda živi u Parizu i izgnanstvo je tema kojom se bavi i u svojim djelima. "Taj puč je u osnovi bio puč protiv nas, dakle onih koji žele slobodu i ravnopravnost. Neki su u zatvoru, drugi su pobjelgi u sve zemlje svijeta, neki pak nisu mogli napustiti zemlju makar to žele."

"Isplati se boriti"

No pomno prati zbivanja u Turskoj: "Ima umjetnika koji usprkos svemu pružaju žestok otpor. Turska ima snagu otpora koja iznenađuje svakoga, pototovo fašističke političare. A najviše je taj otpor izražen kod umjetnika i intelektualaca", tvrdi Altug.

Kaže kako su izgnanici iz Turske stvorili svoje zajednice posvuda, od Zagreba i Berlina pa do Toronta. Ali to ga ne ispunjava optimizmom: "Domovina u koju mi pripadamo je zemlja koja leži u prošlosti."

Ne vjeruje da će Turska još za njegovog života postati mjesto u kakvom on želi živjeti. Ali za milijune građana Turske i osobito mlade, želi da ne izgube nadu. Jer može im uspjeti stvoriti novu i slobodnu zemlju: "A za to se isplati boriti."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android