Kada je početkom ove godine Francuska proglasila poricanje armenskog genocida kaznenim djelom, Recep Tayyip Erdogan bijesno se obrušio na tadašnjeg francuskog predsjednika, ustvrdivši da je Nicholas Sarkozy „zbog predizborne kampanje započeo s mržnjom protiv muslimana i Turaka“. Jednako temperamentnim pokazao se 2009. godine na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, kada je demonstrativno napustio podij. Razlog je, naime, bio taj što je dobio premalo vremena za diskusiju s izraelskim predsjednikom Šimonom Peresom o situaciji u Pojasu Gaze. Sve u svemu, turski premijer slovi za decidiranog i odlučnog političara.

Pažljivo postupanje

U usporedbi s ovim žestokim nastupima, reakcija vlade u Ankari na rušenje turskog borbenog aviona od strane sirijske vojske doima se umjerenom. Zrakoplov Phantom F-4 uzletio je s vojnog aerodroma u turskoj provinciji Malatya te se malo ispred sirijske obale srušio u more. Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu optužio je, doduše, Siriju za obaranje aviona u međunarodnom zračnom prostoru, no dopustio je mogućnost da je letjelica zabunom povrijedila sirijski zračni prostor. Zrakoplov je bio nenaoružan i na školskom letu te nije bio na nikakvoj tajnoj misiji povezanoj sa stanjem u Siriji, kojoj, pak, prijeti građanski rat. Zamjenik turskog premijera Bülen Arinc pojasnio je da se radi o “ozbiljnom incidentu”, no da prvo treba pojasniti sve okolnosti. Slično je ustvrdio i predsjednik Abdullah Gül, rekavši da prvo treba pričekati rezultate istrage.

Suradnja s NATO-om

Turska je u međuvremenu sazvala sjednicu Vijeća NATO-a, pri čemu se, doduše, pozvala na četvrti članak Sjevernoatlantskog ugovora, po kojem se pripadnice Saveza savjetuju u situaciji kada su jednoj od članica ugroženi teritorijalni integritet ili sigurnost. No obveza o uzajamnoj pomoći postoji samo kod aktiviranja Članka 5, koji se odnosi na slučaj oružanog napada na jednu od članica. „Turska sigurno ne računa na pokretanje NATO-a“, rekao je za DW Günter Seufert, stručnjak za Tursku iz berlinske Zaklade za gospodarstvo i politiku.

Jedini slučaj u povijesti NATO-a kada je aktiviran Članak 5 dogodio se nakon terorističkih napada na Sjedinjene države 11. rujna 2001. godine. Sada se, pak, radi o oborenom borbenom avionu, koji je očito povrijedio zračni prostor zemlje u kojoj već mjesecima bjesni krvavi građanski rat. Vojni protuudar bio bi legitiman tek u slučaju da sirijska vojska napadne Tursku. „Mislim da Turska sazivanje NATO-a koristi kako bi se došlo do zajedničkog stava u odnosu na Siriju“, kaže Seufert. NATO bi, naime, mogao zaprijetiti silom. Međutim, čini se da je i Siriji stalo da ne dođe do daljnjeg zaoštravanja situacije. Istina, nije bilo službene isprike Turskoj, ali Sirija nema neprijateljskih namjera prema susjednim zemljama, objasnio je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Džihad Makdisi za internetsku stranicu blisku vladi „Syria Now“. Osim toga, na sirijskoj strani stalno se govori o „pogrešci“.

Težak geostrateški položaj

Za oružanu eskalaciju - koja bi destabilizirajuće djelovala na čitavu regiju - nije zainteresiran nitko u Siriji, kaže Martin Beck, voditelj ureda Zaklade Konrada Adenauera u Ammanu. Takvim razvojem situacije naročito bi bili pogođeni Jordan i Libanon, ali i kurdska područja u Turskoj te Irak i Izrael.

„Sirija je na različite načine i po više osnova uključena u bliskoistočni sukob“, pojašnjava za DW Matthias Dembinski, stručnjak za sigurnost iz Zaklade za proučavanje mira i sukoba pokrajine Hessen. Pri tom ne treba isključiti da bi intervencija zapadnih sila pokrenula i druge aktere, a osim toga vojni bi napad zaoštrio i religijske sukobe – na primjer, alevita ili kršćana protiv sunita. „Više članica Saveza zauzelo je stav da vojna intervencija – u slučaju kada bi se o njoj razmišljalo – može uslijediti samo na osnovi odluke Vijeća sigurnosti UN-a“, nastavlja Dembinski. Međutim, ta mogućnost u ovom trenutku ne dolazi u obzir.

U međuvremenu, Europska je unija na sastanku u Luksemburgu oštro osudila napad sirijske protuzračne obrane te uvela daljnje sankcije protiv Sirije. Visoki diplomati od Damaska su zatražili hitno i osnovano obrazloženje događaja te cjelovitu suradnju s Turskom, dok je dosadašnja turska suzdržanost pohvaljena. „Sada je trenutak za deeskalaciju“, poručio je njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle.
Nekada bliski odnosi između Turske i Sirije pogoršali su se otkada je sirijski predsjednik Bašar al-Asad započeo s nasilnim gušenjem opozicije te je konflikt eskalirao do građanskog rata. Posljedica sukoba je i preko trideset tisuća izbjeglica koje je Turska do sada primila, obznanilo je nedavno tursko ministarstvo vanjskih poslova. Podizanje izbjegličkih logora na samoj granici uzrokovalo je nezadovoljstvo sirijskog režima. Osim toga, prema pisanju „New York Timesa“, CIA preko Turske organizira dostavu oružja naoružanoj opoziciji, što Ankara poriče.