Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan i dosadašnja vladajuća stranka AKP (Stranka pravde i razvoja) su jasno promašili svoj cilj zabetonirati svoju političku nadmoć u još mnogo slijedećih godina. Umjesto da se ispune Erdoganovi planovi uvesti predsjednički sustav gdje bi onda on bio apsolutni vladar, turski predsjednik se sad mora potruditi postići demokratski konsenzus radi stabilizacije unutarnjopolitičke situacije. Erdoganov nasljednik na čelu stranke i vlade Ahmet Davutoglu i čitava religijsko-konzervativna AKP se sad mora pomiriti s činjenicom kako je 13-godišnja vladavina te stranke s apsolutnom većinom definitivno završena.

U slijedećim tjednima se ne mogu izbjeći računice gdje bi se mogao naći politički partner. AKP je prisiljena pronaći koalicijskog partnera između tri, veoma samouvjerene oporbene stranke. Ukoliko to ne uspije, a niti tri ostale stranke u parlamentu ne uspiju same formirati koaliciju, nema alternative nego prihvatiti manjinsku AKP-ovu vladu i raspisivanje prijevremenih izbora ove jeseni.

Dosad vladajuća Stranka pravde i razvoja je neosporna gubitnica ovih parlamentarnih izbora. Ovaj put je osvojila nešto više od 40 posto glasova što znači da je izgubila devet posto. Prije četiri godine je u parlamentu osvojila 327 zastupnička mjesta, sad se mora zadovoljiti s tek 258 od ukupno 550 zastupničkih mjesta. Ali koja od tri ostale stranke uopće dolaze u obzir za formiranje koalicije kojom bi se osigurala većina u parlamentu?

Težak izbor partnera

Republikanska narodna stranka (CHP) je uspjela zadržati naklonost 25 posto turskih birača i ostala su joj 132 zastupnička mjesta, makar se još uvijek trudi povratiti svoju oznaku ne samo republikanske u duhu Kemala Ataturka, nego i "socijaldemokratske" stranke. Na njenom čelu je Kemal Kilicdaroglu i AKP bi sa CHP tako tvorio "veliku koaliciju" desnog i lijevog političkog centra, slično kao što je trenutno u Njemačkoj.

Ali još su svježe rane i u živom su sjećanju sve uvrede i teške riječi koje su, osobito sa strane AKP-a izrečene na račun CHP-a u jeku izborne kampanje, gdje nisu nedostajale niti laži i klevete. Tako je Erdogan ismijavao svog suparnika Kilicdaroglua i uz teške uvrede mu zanijekao bilo kakvu sposobnost da vlada zemljom. Kad bi sad željeli stvoriti koaliciju, to bi neminovno značilo gubitak obraza i ugleda i stranci AKP i Republikancima.

Tu je onda i desničarska Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) gdje je njen čelnik Devlet Bahceli već po objavi rezultata odmah objavio kako ne dolazi u obzir da uđu u koaliciju s Erdoganovim AKP. Bahceli smatra neprihvatljivim način na kojim Erdogan vlada, tim više što se Erdogan nada osvojiti naklonost nekih zastupnika MHP-a - ali bez da stvori koaliciju s tom strankom.

A ako mu taj plan ne uspije, onda su neminovni novi, prijevremeni izbori. Bahceli pak smatra kako se predsjednik Erdogana mora distancirati od stranačkih interesa "njegove" stranke AKP i kako se mora zadovolji ulogom neutralnog predstavnika čitave države. Istovremeno, Bahceli i njegovi nacionalisti ne kriju ponos zbog osvojenih 16 posto glasova, što je preko tri posto više nego na izborima 2011. godine. Time se i broj zastupnika desnice u turskom parlamentu popeo sa 53 na 81.

Velika pobjeda "Kurdske stranke"

I na koncu je tu najveći pobjednik ovih turskih izbora, Kurdska stranka HDP (Demokratska stranka naroda) koja isprva nije bila sigurna hoće li prijeći izuzetno visok izborni prag za ulazak u turski parlament od deset posto glasova, ali je na koncu osvojila 13% glasova. Ona je prije svega uspjela privući birače koji su dosad bili vjerni drugim strankama, uključujući i birače Erdoganovog AKP-a. Utoliko je ulaskom u parlament HDP zaustavljena opasnost od autokracije u ovoj zemlji sa gotovo 80 milijuna stanovnika i golemim vanjskopolitičkim problemima u neposrednom susjedstvu Sirije i Iraka.

Dvostruko vodstvo HDP-a kojeg čine Selahatin Demirtas i njegova supredsjedateljica Figen Yüksekdag, svjesni su da njihov prvi ulazak u parlament s 79 zastupničkih mjesta može biti i posljednji. Jedini način da ostanu na političkoj pozornici jest da HTP uvjeri birače kako ova stranka ne zastupa samo interese Kurda. Ona mora ponuditi novu političku opciju lijevo od političkog centra i onim Turcima koji se smatraju zanemarenim od dosadašnje politike, gospodarstva i društva.

Alternativa i za Turke

Niti jedna od preostale tri parlamentarne stranke se do sad nije izjasnila za moguću koaliciju s HDP-om. Još je uvijek predubok jaz između Kurda i Turaka nakon rata koji je od 1984. odnio 40 tisuća ljudskih života i preduboko je nepovjerenje prema PKK (Radničke stranke Kurdistana). HDP najprije mora dokazati i da ne teži vlasti u Turskoj samo da bi oslobodila vođu PKK-a Abdullaha Öcalana koji je od 1999. u zatvoru. S druge strane, za vrijeme predizborne borbe su Erdogan i AKP stranku HDP optuživali kako je tek "politička produžena ruka PKK-a".

Povjerenje koje su Turci iskazali HDP-u tako što su glasovali za tu stranku kako bi se prekinula nadmoć AKP-a je na tankom ledu. Izborni uspjeh u klasičnim kurdskim područjima s i do 86-postotnim udjelom glasova se mogao očekivati. Taj rezultat ne treba zavaravati pred činjenicom da HDP dugoročnu perspektivu ima samo ako se u čitavoj zemlji etablira kao prihvatljiva alternativa velikim strankama. Inače joj prijeti kratak boravak u parlamentu.