Na trgu Basmane ne mora se znati kome se obratiti - krijumčari ljudi se sami obraćaju pridošlicama i deklamiraju sve detalje sa čamca koji vozi za Grčku.

"650 dolara", kaže jedan mladić na arapskom s jakim sirijskim naglaskom. Vožnja do EU-a košta 585 eura. "Čamac vozi danas navečer za Lezbos. Na njemu neće biti više od 35 ljudi, a prijevoznik govori četiri jezika."

"Kao prvo ću te odvesti u jednu kuću", nastavlja krijumčar. "Tamo će te pokupiti automobil i odvesti do čamca. Vožnja traje sat vremena. Čamac će sigurno pristati na obalu - ako ne, dobit ćeš novac nazad."

A onda još dodaje: "Uzmi moj broj telefona. Nazovi me ako imaš pitanja. Ja ću biti ovdje još dva sata."

Čini se da uopće ne primjećuje moju veliku kameru - ili mu je jednostavno svejedno. Kada je završio sa mnom, odlazi do skupine mladića s ruksacima i govori im isto što i meni.

Nakon kratkog razgovora odvodi ih u kafić u kojem će vjerojatno biti sklopljen posao. Drugi krijumčari sjede u parku na drugoj strani ulice i pregovaraju s obiteljima koje svu svoju imovinu nose u plastičnim vrećicama.

Bijeg od rata

U Izmiru se još uvijek prodaju narančasti prsluci za spašavanje. Jedino što više ne vise vani pred trgovinom. I to je, kao i krijumčarenje ljudi, dio svakodnevnog poslovanja - samo malo manje vidljivo nego do sada.

Njemačka kancelarka Angela Merkel je u ponedjeljak (8.2.) posjetila Tursku kako bi razgovarala o izbjeglicama koje preko te zemlje dolaze u EU. Broj izbjeglica se ne smanjuje ni u ovim otežanim zimskim uvjetima.

Unatoč sve većem pritisku Bruxellesa i turske policije samo proteklog mjeseca je više od 68.000 ljudi tim putem krenulo prema Uniji. U siječnju prošle godine bilo ih je 5.000. Stručnjaci očekuju da će i u veljači deseci tisuća izbjeglica pokušati doprijeti do EU-a preko Turske, budući da se masa ljudi nalazi u bijegu iz Alepa.

"Europa može Turskoj dati novac, ali ovo ovdje neće zaustaviti ni 100 milijardi dolara", kaže Necep Uz, vlasnik malog hotela u gradu Cesme kod Izmira. Izbjeglice pristižu u Cesme i odavde kreću prema grčkom otoku Hiosu.

"Ti ljudi bježe pred ratom i dolazit će i dalje sve dok se ratovi ne dovrše", kaže Uz i dodaje s podignutim prstom: "Sjeti se mojih riječi kada ponovo dođeš za dvije godine i ništa se nije promijenilo."

"Ne radim ništa loše"

Kada izbjeglice plate krijumčarima za prijevoz, odvozi ih se na sjever, u blizinu grada Ayvalika, odakle kreću čamci za Lezbos. Druge se otprema za Cesme, gdje stotine ljudi čekaju na bolje vremenske uvjete za preplovljavanje Egejskog mora.

Ako je more nemirno, Uzov hotel je pun gostiju. On naplaćuje 10 dolara po osobi ili 60 dolara po obitelji, ali kaže da često pušta ljude da prespavaju besplatno ako si to ne mogu priuštiti. "Što da radim? Pustiti majku s troje djece da spava vani?" Uz priča da ga je turska policija već više puta uhitila i prijetila zatvaranjem hotela ako i dalje bude davao prenoćište ljudima koji idu za Grčku.

"Ako me pošalju u zatvor - neka me pošalju", kaže ovaj vlasnik hotela i dodaje: "Ali znam da ne radim ništa loše. Krijumčari ljudi su oni koji izbjeglice odvoze tamo... Policija kaže da su to veliki karteli, ali to su skupine ljudi, a ne velika mafija."

Samo ne u domovinu

25-godišnji Iranac Ali zarađuje krečenjem i već dva dana živi u Uzovom hotelu. On je jednom krijumčaru platio 1.000 dolara za mjesto u gumenom čamcu i čeka da se promijeni vjetar, kako bi mogao otputovati u Europu. Za vrijeme boravka u Cesmeu kupio je krivotvorene afganistanske dokumente za 100 dolara kako bi prešao granicu na Balkanu, na kojoj propuštaju samo izbjeglice iz ratnih područja.

Na pitanje zašto je napustio Iran, Ali podiže majicu i pokazuje ožiljke od stotina udaraca bičem koje je dobio kao kaznu jer je pio alkohol. "Htio bih u Njemačku ili Dansku ili čak i u zatvor u Europi. Svuda, samo ne u Iran."

Prije nego što je policija prošlog mjeseca raščistila ovo područje, izbjeglice koje su željele za Hios stanovale su u napuštenom apartmanskom naselju pored Cesmea, u "German Holiday Village". Sada moraju platiti smještaj, a humanitarci iz jedne lokalne organizacije ih opskrbljuju jelom, odjećom i ponekad i medicinskom pomoći.

Ali Yalvacli, direktor humanitarne organizacije iz Cesmea, kaže da njegovi aktivisti pokušavaju ljude odgovoriti od opasnog puta u Grčku. "Teško je uvjeriti ih u to da je bolje ostati ovdje", priča Yalvacli. "Ali nije dovoljno samo ostati. Problem je naći posao i stvoriti si život u Turskoj. Što da rade ovdje?"

Vraćamo se na trg Basmane u Izmiru. Skupina sastavljena većinom od žena i djece sjedi uz cestu, okružena torbama. Preko puta je parkiran policijski automobil. Policajci promatraju tri vozila koja staju i utrpavaju ljude zajedno s prtljagom.

U jednom kafiću u blizini razgovaraju dva muškarca na arapskom.

"Kada krećemo večeras?", pita jedan.

"U jedan", odgovara drugi.

"Koliko ih imamo?"

"Četiri."