U Aleksandropoliju, gradiću sa šezdesetak tisuća stanovnika, oduvijek se dobro osjećalo što su tek koji kilometar od granice s Turskom – i oko 750 kilometara od Atene. Konačno, nema tome dugo da se i to mjesto zvalo turski Dedeagač dok na mjestu tog ribarskog naselja nije nastao ovaj gradić.

Ali danas u Alekandropoliju vlada prava ludnica. Ugostitelji i trgovci grčkog gradića proživljavaju sezonu o kakvoj mogu samo sanjati i daleko veća i popularnija turistička odredišta u Grčkoj. Jer sezona tamo traje čitavu godinu, od siječnja do prosinca i drže je prije svega isti gosti: „Svi mi tu pretežito živimo od turista iz Turske. Prvo smo se malo čudili i bili smo oprezni prema Turcima, ali u međuvremenu smo naučili: ništa bolje nam se nije moglo dogoditi", kaže nam Kyriakos Stogios s osmjehom „od uha do uha".

Njegov riblji restoran čak nije niti uz obalu gdje je najviše takvih lokala - na naslovnoj fotografiji je gazda s čitavim svojim osobljem. Ali i usprkos tome, njegov restoran je omiljeno mjesto imućnim Turcima. Tko su oni, ne pita previše: poduzetnici, službenici - u svakom slučaju takvi koji ne moraju tri puta okrenuti svoju liru prije nego što plate račun.

Na mezu iz Mercedesa

Prošle godine su turski gosti zaslužni za 80% prometa u Aleksandropoliju, a čak i u ovim danima dok vrijednost lire drastično pada, ne osjeća se baš bitno manja gužva. Jer još uvijek svakog dana bezbrojni Turci prelaze granicu svojim automobilima na obližnjem graničnom prijelazu Kipoli kako bi vikend opušteno proveli u Europi.

Damianos Makarios odlično zna kako mu tu ne dolaze „obični" Turci. On je konobar već 18 godina i dobro zna što njegovi turski gosti hoće: „Tko vam dođe u automobilu vrijednom nekih 150 tisuća eura, onda više ne moraš ništa pitati", kaže nam prije nego što je otrčao do nedalekog stola da pozdravi društvo koje je došlo. Naravno, na tečnom turskom.

Kad im je odnio piće i podijelio jelovnike, vratio se da nam nastavi objašnjavati: „Mislio sam da su svi oni za Erdogana. Ali većina koji tu dolaze nisu. A usprkos padu vrijednosti lire, tu mogu jesti jeftinije nego u Izmiru ili Bodrumu u Turskoj."

U tom restoranu u Aleksandropoliju su cijene i za riblje specijalitete doista povoljne: po gostu jedva ispadne tridesetak eura. U popularnim turističkim odredištima Turske bi za isti obrok trebali platiti i po sedamdesetak eura po osobi, čak i nakon pada lire. Već i zato masovno dolaze kako bi uživali u „ribljoj mezi", miješanim ribljim specijalitetima kako se serviraju u tom grčkom gradu.

Sloboda, pa makar u poroku...

Ima još jedan razlog zašto rado dolaze: tu ih nitko ne pita kad naruče bocu vina ili čak rakije, mnogo jeftinije nego što će alkohol platiti u Turskoj. Neki očito rado dolaze i kako bi slobodno razgovarali o tome što se događa u Turskoj, kaže nam grčki konobar. „Tu je sjedila jedna skupina gostiju i na grčkim vijestima na televiziji se pojavio Erdogan. To ste trebali vidjeti! Počeli su vikati na mene: Gasi tu kutiju! Došli smo tu da ga ne čujemo i ne vidimo, a ne da ga gledamo na vašoj televiziji!"

I Dimitris Xanthoulis nam kaže kako velika većina njegovih gostiju dolazi iz Turske. On je direktor luksuznog hotela u Aleksandropoliju, a razlog tolikog broja tih gostiju je drugi: „Pored našeg hotela je i kasino. To je u Turskoj potpuno zabranjeno. Čitav naš grad se potpuno koncentrirao na te mušterije", kaže nam Xanthoulis.

Što se smještaja tiče u tom hotelu, barem polovica prometa otpada na goste iz Turske. Sluša i prati što se događa s turskom valutom, ali ne misli da će njegov promet među turskim turistima pasti za više od desetak posto. Jer po njegovom mišljenju, sve su to gosti koji su se već odavno pobrinuli i svoje čarape dobro napuniti eurima i dolarima. No Xanthoulis nam kaže i što je glavna briga turskih gostiju: „Najviše se boje da bi mogle biti nametnute sankcije protiv Turske."

Za dva i pol sata sam tu

U tom „slobodnom europskom" okruženju sam očekivala da će i turski gosti biti spremniji otvoreno razgovarati o stanju u njihovoj domovini. Ali većina odmah zašuti kad čuje da sam novinarka i to Deutsche Wellea. Samo jedan mladić pristaje na razgovor, ali i on ne želi da mu se ime pojavi u medijima: kaže da ga zovemo Mustafa i da redovito dolazi u ovaj grčki gradić.

„Dolazim iz Istanbula, metropole s 15 milijuna stanovnika zato jer je Aleksandorpoli udaljen jedva dva i pol sata vožnje od moje kuće. Tu možemo biti istočnjaci i istovremeno Europljani. Ima dvije vrste Turaka: jedni su veoma siromašni, ništa ne vide i ništa ne znaju. Drugi su veoma bogati, moderni i odlično informirani."

Mustafa vjeruje u gospodarsku snagu Turske, u kvalitetu tamošnjeg rada, osobito u sektorima elektronike i tekstila. Osim toga, što je liri vrijednost manja, više se isplati izvoziti iz Turske. Ali ne vjeruje da će turska valuta dugo biti tako niske vrijednosti.

„Dolazim tu i zato jer su avionske karte za Europu trenutno previše skupe. Za mene je ova vožnja u Grčku povoljna alternativa za druga odredišta u Europi."

Mustafa je možda previše u svom svijetu kada nam kaže kako je barem četvrtina stanovnika Turske – dvadesetak milijuna ljudi isti takvi kao što je i on: obrazovani, proeuropski i dovoljno imućni da ih ni ovo vrludanje lire previše ne boli. Ali i vlasnik grčke taverne Kyriakos Stogios odlično zna da ih ima mnogo. I za Grka prilično neuobičajeno, sretan je što je tu toliko Turaka: „Da mi nismo niti osjetili krizu u Grčkoj, mi tu Aleksandropoliju definitivno možemo zahvaliti našim gostima iz susjedstva."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android