Lina tečno čita, bez zastajkivanja. Radi se o proljeću, o prirodi koja se budi, o zelenilu koje se posvuda širi. Snijeg je okopnio, a biljke....kako se ono točno kaže: kliču? ne baš: ispravno se kaže klijaju, objašnjava mentorica Karen Gartner svojoj učenici, i razgovara s njom o prirodi koja se budi iz zimskog sna. U svom glavnom zanimanju Gartner je ekonomistica u banci, a u slobodno vrijeme pomaže pri učenju i vježbanju čitanja.

Čitanje, to pokazuje ova mala scena koju na svojoj web stranici prezentira Udruga pomagatelja pri čitanju "Mentor", više je od umijeća dešifriranja riječi i rečenica. Čitanje je mnogo više od toga. "Čitati, to znači moći iz tekstova izdvajati informacije", kaže Margret Schaaf, predsjednica saveznog udruženja "Mentor" u razgovoru za DW. "Čitati znači prikupljati i sažimati informacije i razumjeti sadržaj teksta. Tome naučiti djecu je jedna od osnovnih zadaća našeg udruženja."

Petina učenika teško čita

"Mentor" je osnovan 2003. Tada je knjižar iz Hannovera Otto Sender primijetio da postoji čitav niz djece koja imaju problema s praćenjem nastave u osnovnoj školi. To je njega i njegovu suprugu motiviralo da pozovu dvoje djece da zajedno s njima čitaju. Bio je to trenutak nastanka "Mentora". Od tada udruga neprestano raste, trenutno se u njenom okviru angažira više od 11.500 dobrovoljnih pomagača.

Na manjak posla oni se ne mogu potužiti. Najnovije međunarodno istraživanje o sposobnosti djece u osnovnim školama da čitaju i razumiju tekstove (IGLU) iz prosinca 2017. je pokazalo da oko petine svih desetogodišnjaka u Njemačkoj nisu u stanju čitati s razumijevanjem. Time je Njemačka značajno pala u međunarodnoj usporedbi: s petog mjesta 2001. na 21. mjesto petnaest godina kasnije. To, doduše, ne znači da djeca u Njemačkoj sada lošije čitaju nego ranije, nego da su druge zemlje - primjerice Letonija, Mađarska ili Litva - puno investirale u poboljšanje spasobnosti čitanja i značajno napredovale. Ali to pokazuje i još nešto: problem sa čitanjem nije sudbina.

No ako se djeci ne pomogne ona osjećaju negativne posljedice čitav život, kaže Margret Schaaf: "Mladim ljudima na taj način nedostaje jedna temeljna vještina koja bi im omogućila da se uspješno snađu u modernom svijetu." Nedovoljna sposobnost čitanja vodi k lošijim ocjenama u školi, ali ima i mnogo šire negativne posljedice. "Tko ne zna čitati, nema pristupa tekstovima i knjigama. On ih naprosto ne razumije. On onda nema šansu ni u kom predmetu, ni na kom polju.To se odražava u kasnijem životu. Ljudi koji ne sudjeluju u modernom protoku informacija u mnogočemu gube priključak. To je ono što nas uznemiruje, i to je ono što nas motivira."

Škole koriste pomoć mentora

S obzirom na nivo i mogućnosti pojedinih učenika, mentori im se prilagođavaju kako bi postigli što je veći mogući napredak. "Neki trebaju pomoć kako bi mogli povezivati slova, jedno iza drugog, i kako bi ih mogli složiti u riječi", kaže Schaaf. Ta djeca trebaju jako puno treninga, kako jednom svoju energiju ne bi koristili samo za čitanje, već prije svega za razumijevanje pročitanoga. "Ta djeca trebaju pomoć kako bi mogla razumjeti riječi i čitave tekstove. Ona moraju naučiti iz tekstova izdvajati informacije i potom ih ponovo sklapati u nove sadržaje. Tek tada razumiju sadržaj teksta."

No bez obzira na velikih broj dobrovoljnih pomagača, njih je još uvijek premalo, smatra Schaaf. Razlog tome je što u mnogim školama smanjuju ponudu dodatne nastave za učenje čitanja. Osim toga su škole u okviru procesa integracije i inkluzije sve djece dobile dodatne zadatke, bez da su im za njih na raspolaganje stavljeni adekvatni dodatni resursi - i u materijalnom smislu i kada je riječ o dodatnom nastavnom osoblju. A određenu ulogu igraju i novi oblici korištenja slobodnog vremena, prije svega surfanje internetom. "Sve to dovodi do toga da nam se sve više obraćaju nastavnici koji nas pitaju bi li im mogli poslati još mentora", objašnjava Margret Schaaf.

No ovi mentori ne rade sa čitavim razredima - oni se posvećuju uvijek samo jednom djetetu. "Naši mentori se s djetetom nalaze jednom tjedno, jedan školski sat", kaže Schaaf. "Bolje bi bilo da su dva sata, ali to je teško realizirati." Ključno je da se s djecom radi redovito, u kontinuitetu. "Tu je vrlo važna postojanost. Čovjek treba uvijek biti onaj kome se dijete može obratiti. To je jedini način da dijete doživi pažnju i potporu koje ga otvaraju za učenje, i to ne samo za učenje čitanja."

Dobrovoljni angažman

Takvih osoba koje se dobrovoljno angažiraju u pružanju pomoći pri učenju čitanja ima u mnogim zemljama, naglašava Margret Schaaf. "Širom svijeta ima djece koja imaju problem s jezikom i sa čitanjem. Zbog toga posvuda postoji i potreba da se djeci pruži mogućnost pristupa obrazovanju i to posebno onda kada to škola ne uspijeva  u dovoljnoj mjeri."

U Njemačkoj udruga "Mentor" stalno pokušava motivirati nove dobrovoljne aktiviste. "Ja sam uvjerena", kaže Schaaf, "da nema razloga ne angažirati se. To ne zahtijeva previše vremena, a jako te ispunjava."