Nigdje se ne uzgaja više opijumskog maka nego u južnom Afganistanu, u pokrajini Helmand tik do pakistanske granice. Gotovo svaki farmer uzgaja biljku od koje se proizvode opijum i heroin. Posao se naročito dobro isplati: prošle je godine vrijednost proizvodnje opijuma porasla za nevjerojatnih 133 posto te danas iznosi 1,4 milijarde dolara, što je približno deset posto državnog bruto društvenog proizvoda. Seljacima od toga ostaje svega nekih 800 milijuna – što ipak iznosi deset tisuća dolara po obitelji. Taj iznos svakako predstavlja mnogo novca za siromašne zemljoradnike koji jedva da imaju drugih izvora prihoda.

“Imamo puno troškova. Samo da bi platili troškove energije moramo namaknuti mnogo novca. Tekuće troškove možemo pokriti samo uzgojem opijumskog maka”, kaže jedan helmandski seljak.

Za seljake opijum je bez konkurencije

Slično argumentiraju brojni drugi afganistanski poljoprivrednici. Većinom su najamnici ili posjeduju samo relativno maleno poljoprivredno gospodarstvo. Uzgojem drugih kultura – poput riže ili pšenice – ne zarade dovoljno da bi prehranili sebe i svoje obitelji. Uzgoj opijuma za njih ima više prednosti, pojašnjava ekonomist Sajfudin Sajhun. „Tko uzgaja opijum ne treba brinuti o tome hoće li uspjeti prodati žetvu. Trgovci, naime, svakom farmeru garantiraju kupnju žetve i to za dobru cijenu. Štoviše, uglavnom se plaća unaprijed“.

Bolje uvjete poljoprivrednici ne bi mogli ni poželjeti, kaže Sajhun. Uzgajivači opijuma mogu se, osim toga - što se tiče kaznenog progona - u nedostatku državnih struktura osjećati relativno sigurnima. Na primjer, regionalna vlada nije u stanju izgraditi funkcionirajuću policijsku službu van pokrajinskog središta. U mnogim udaljenim okruzima vlasti se moraju osloniti na takozvane „lokalne policajce“. Loše naoružani i organizirani, teško da se ovi ljudi osjećaju spremnima suprotstaviti se premoćnoj narko-mafiji.

„Niti jednom nam naša mjesečna plaća nije bila točno isplaćena. Jedva da ikoga zabrinjavaju činjenice da smo loše naoružani te da nam kao kontrolne točke služe privremeno podignuti šatori“, navodi jedan policijski službenik iz sela Nad-Ali.

Opijumska žetva iz Nad-Alija i brojnih drugih udaljenijih sela prerađuje se u mnogim malim „heroinskim kuhinjama“ duž afganistansko-pakistanske granice, nakon čega se izvozi u paketima od jednog kilograma. Afganistanski heroin tako preko Pakistana, Irana i središnje Azije dospjeva do cijelog svijeta – prije svega do Rusije i Europe, ali također i Sjeverne Amerike, Afrike i Kine.

Preopterećene afganistanske vlasti

Afganistanska vlada već dugo, doduše, objašnjava da je borba protiv narko-mafije neuspješna, ali odgovornost za promašenu politiku borbe protiv narkotika ne želi nitko preuzeti. Ruke od krivnje pere čak i Ministarstvo za suzbijanje droga. „Naše je Ministarstvo zaduženo samo za strateška pitanja. Razvijamo koncepte i planove, ali za njihovu je provedbu zaduženo Ministarstvo unutrašnjih poslova“, kaže glasnogovornik Kajum Samer.

Afganistanski MUP, pak, odbija jedini biti odgovoran za suzbijanje droga. Kabul zahtjeva sudjelovanje svake pokrajinske vlade. Međutim, guverner Helmanda, Gulab Mangal, uopće ne razumije zahtijeve centralne vlade. „Od nas se jednostavno zahtijeva previše. Ne možemo kontrolirati granice, koje, s druge strane, moraju biti kontrolirane kako preprodavači droge ne bi mogli napuštati zemlju. Osim toga, sami se ne možemo ni boriti protiv moćne narko-mafije“.

Osim toga, toliko dugo dok na zapadu bude postojalo tržište zainteresirano za heroin, biti će i seljaka koji će uzgajati mak, napominje guverner, koji je od međunarodne zajednice zatražio više pomoći. Međunarodne vojne snage (ISAF) se, pak, ne osjećaju odgovornim za rat protiv narko-mafije. Industrija narkotika od ove zbrke u nadležnostima vrlo dobro profitira: svake godine njihov profit i moć su sve veći.