Sjedinjene Države su oduvijek bile zemlja proturječnosti. Polarizirana nacija. Postoje samo dvije stranke koje su zaista bitne. Vlade ne moraju tragati za kompromisima prilikom formiranja vladajuće koalicije. Ili imaju većinu, ili su izgubili izbore.

Ovo taborsko razmišljanje se odražava i u medijima još od ratova za nezavisnost. Prve novine, koje su redovno izlazile još u 18. stoljeću, zauzimale su jasne stavove kada bi se radilo o važnim političkim odlukama. Kao i u mnogim drugim zemljama, tisak i privatne TV stanice simpatiziraju u određenoj mjeri neki politički pravac. Tako je i kod konzumacije medija; gleda se ona televizija, otvara ona internetska stranica ili se čitaju one novine koje su najbliže nečijem političkom opredjeljenju.

Mediji i ekstremna jednostranost

No nakon četiri godine Donalda Trumpa dvije su stvari sada fundamentalno drugačije:

1. Američke medijske kuće su prestale težiti objektivnom političkom izvještavanju i mutirale su u političke aktere.

2. Permanentne Trumpove tvrdnje da su medijske kuće ništa drugo do proizvođači lažnih vijesti pokazuju efekt: nikada nije bilo manje povjerenja u seriozno novinarstvo kao danas. A povrh toga socijalni mediji djeluju kao pojačivači.

U Sjedinjenim Državama gotovo da više nema prostora za javne rasprave o političkim konceptima i prijedlozima rješenja. Ova izborna kampanja je na najbrutalniji način pokazala kamo to vodi. Sve više ljudi vjeruje svojim malim mjehurima u koje se zatvaraju na društvenim mrežama i samo se tako informiraju. S fatalnim posljedicama: vrata su širom otvorena teoretičarima zavjera i mrziteljima demokracije. Mediji su sami proigrali vlastitu ulogu vjerodostojnog korektiva svojom ekstremnom jednostranošću. Algoritmi su ti koji diskurs oba politička tabora drže čvrsto u svojim rukama, nagrađujući najglasnije i najžešće naslove, kao i one koji najviše polariziraju.

Činjenice ili znanstvena saznanja imaju male šanse probiti se u mjehure koji su infiltrirani tvrdnjama Donalda Trumpa. I sama sam se posljednjih tjedana mogla uvjeriti s kakvom uvjerenošću neki sasvim prosječni Amerikanci tvrde da je Hillary Clinton držala malu djecu u podrumu i da COVID-19 nije ništa drugo do pokušaj moćne zavjereničke grupe da preuzme kontrolu nad svijetom.

Opasnost od raspada nacije

Na drugoj političkoj strani su mnogi samozadovoljni, dobro situirani građani, koji ne pokazuju ni najmanju spremnost obratiti pažnju na razmišljanja i brige porodica, koje generacijama zavise od radnih mjesta u tvornicama kojih je sve manje. Ili od rudnika ugljena, koji više nemaju budućnost.

To izaziva strah. I treba izazivati strah. SAD su iz mnogih razloga posebno sklone raspadanju. To ima veze sa sistemom obrazovanja, ali također i s demografskim razvojem. Činjenica da će dominacija bijelaca za dva desetljeća biti definitivna prošlost, barem ako se pogledaju čiste brojke, neke onespokojava. I to potresa tlo za koje se vjerovalo da je sigurno, te pokazuje u kojoj mjeri su veliki dijelovi ove zemlje duboko rasistički.

U SAD-u su se ljudi odvikli od raspravljanja na temelju političkih argumenata i radije se povlače u svoje mjehure na društvenim mrežama. Pritom, naravno, ta opasnost nije ograničena samo na Sjedinjene Države.

Može li se preokrenuti trend?

Demokracije žive od diskursa, od raspravljanja oko toga koji je najbolji put. Ali, one mogu egzistirati samo pod određenim uvjetima. Jedan od njih je da su činjenice važne. Ne može se raspravljati ako netko na argument koji mu nije po volji odgovara tvrdnjom kako je u pitanju lažna vijest.

No, može li se ovakav razvoj uopće zaustaviti? Ako je to moguće, onda samo postavljanjem jasnih prioriteta u školama. Djeca moraju učiti kako se odnositi prema socijalnim medijima, ona bi morala biti us tanju prepoznati što je propaganda, što aktivizam. Koje internetske stranice su vjerodostojne, a koje to nisu.

A tu se opet traži angažman novinara. Mi bi morali težiiti objektivnosti, kako bismo povratili kredibilitet i ostali relevantan akter u demokratskom društvu.