Zaneseni smo poslom, slušamo i čitamo oproštajna pisma. Amir, Nuri, Mujtaba i Isa nam govore o njihovom strahu živjeti u Kabulu. Sjedimo u glavnom gradu Afganistana sa odbijenim tražiteljima azila u Njemačkoj kad nas je zatekla užasna vijest o napadu na švedsku humanitarnu organizaciju "Operation Mercy". Svaki napad je užasan. U Kabulu. Parizu. Bruxellesu. Nici. Berlinu.

Pojedinosti su još nejasne. Telefoniramo prijateljima u Kabulu kako bi saznali pojedinosti. Pratimo socijalne mreže, što javljaju kolege iz Afganistana. Javljamo našim obiteljima da smo dobro. Zovu prijatelji i kolege, šalju poruke. Protjerani mladi Afganistanci dovoljno razumiju njemački da prate naše razgovore sa domovinom. Mujtaba i Isa izražavaju nam saučešće. Razgovaramo sa glavnom urednicom i koordinatorom za sigurnost i odvažujemo se krenuti.

Napad na strance

Slika postaje jasnija. Napad počinjen ove subote uvečer je bio usmjeren na strance. Cilj je bio stambeni kompleks humanitarne organizacije. Afganistanski čuvar i jedna njemačka djelatnica su mrtvi. Finska humanitarna djelatnica je oteta. Ovo nije prvi ciljani napad na strance u Kabulu. Ali većina napada pogađa afganistanske civile. Od početka godine je u Kabulu bilo najmanje sedam teških napada u kojima je više stotina ljudi poginulo ili su ranjeni. Odgovornost su preuzeli ili talibani ili samozvana "Islamistička Država".

Proteklih dana smo doživjeli mirni glavni grad Afganistana: prilikom našeg slijetanja prije par dana je ta tvrđava Kabula, sa njenim visokim bedemima protiv eksplozija i preprekama od bodljikave žice djelovala prijateljski. Sunce je sjalo na čistom nebu, ljudi sa kojima smo razgovarali prihvaćali su nas otvoreno i prijateljski. Ali ovaj najnoviji napad pokazuje koliko vara taj mir.

U Kabulu nema jamstva na sigurnost. Neko mjesto koje je danas sigurno, sutra može biti poprište napada. Prije našeg puta smo dobro proučili pravila za sigurnost. Naš poslodavac ima jasna pravila za krizna područja. Držimo se pravila i slušamo naše osjećaje. Više od toga se ne može učiniti.

Teror i nasilje su svakodnevnica

Pitamo sve naše sugovornike što misle da SAD i njeni partneri u NATO-u opet žele poslati više vojnika u Afganistan. "Što to koristi, ako se ništa drugo ne promijeni?" "Najvažnije da mi Afganistanci postanemo složni i da naša vlada konačno počne vladati, umjesto da se svađa." "Čemu koristi više stranih vojnika, ako se oni neće smjeti boriti?" "Moramo razoružati sve te silne milicije i podržati samo naše oružane snage." "NATO je zakazao, trebalo bi nam poslati jedinice UN-a." "Želimo od međunarodne zajednice prvo sigurnost, a onda obrazovanje."

Bez obzira koliko odgovori bili raznoliki, nitko od upitanih se ne osjeća sigurno u Kabulu. Često čujemo odgovor: "Kad ujutro odemo iz kuće, ne znamo da li ćemo se živi vratiti te večeri. Ali, ne možemo prestati živjeti."

Mi kao strane gošće u ovom gradu, nakon ovog napada nismo u većoj opasnosti nego što smo bile prije ovog smrtonosnog nedjela. Teror i nasilje su u glavnom gradu Afganistana svakodnevnica, a povrh toga dolaze i bande. Otmice su njihov poslovni model.

Mi smo ovdje kao novinarke kako bi prikazali svakodnevnicu Kabula. Poznajemo ovaj grad i Afganistan iz mnogih putovanja. Afganistan je zemlja u ratu. Međunarodna vojna intervencija koja je u međuvremenu u šesnaestoj godini trajanja, je donijela zemlji napredak i otvorenost. Ali nije donijela mir i sigurnost.