Organizacijski i logistički problemi, hladno vrijeme, medijska kampanja vlasti, nejasni ciljevi prosvjeda, odsustvo političkih stranaka- sve su to bili faktori koji nisu obećavali dugovječnost prosvjeda. Kako su prosvjedi službeno otvoreni za sve protivnike naprednjačkog režima, oni su okupili i prilično šaroliku ekipu sudionika, od ekstremno lijevih pokreta do ljudi koji su na proteste iznosili simbolička vješala. Iako je sasvim mogući scenarij da je riječ o provokatorima koje je ubacila vlast, režimski mediji su tu priliku izdašno iskoristili za kompromitaciju građanskog nezadovoljstva na ulicama.

Ako bi se vršila nekakva rekapitulacija prosvjeda i njihovih dometa, prije svega bi se mogla istaknuti činjenica da su prosvjedi ne samo opstali nego i da polako dobivaju na masovnosti. Osim Beograda, gdje je sve započelo, prosvjedi se lagano šire i po drugim srpskim gradovima, a svakodnevna podrška počinje stizati i od akademske zajednice i znanstvenika. 

Vidljivi rezultati prosvjeda

„Mislim da su prosvjedi već počeli davati neke rezultate, i čini mi se da ljudi koji na njima sudjeluju nemaju namjeru stati", ocjenjuje za DW politolog Boban Stojanović. „Kao prvo, ljudi se tim prosvjedima oslobađaju straha. Očigledno je da su oni i neki vid pritiska na vlast, a tu prije svega imam u vidu uhićenje predsjednika općine Grocka, kao i to da je Zoran Babić odmah podnio ostavku. To je bilo nezamislivo do prije nekoliko mjeseci, jer su se dešavale i neke mnogo gore stvari pa nikome nije padalo na pamet da uopće prizna bilo kakvu odgovornost“, ističe kao dosadašnje domete prosvjeda Stojanović.

Ako proteste promatramo s političke strane, Boban Stojanović smatra da su oni donijeli i izvjesno koncentriranje opozicije. „Čini mi se da su najave bojkota parlamenta i bojkota izbora također donijele neki rezultat, i ukoliko oporba uskoro ponudi takozvani ugovor s narodom, to može samo dati dodatni zamah prosvjedima“, kaže Stojanović.

Radikalizacija loša za sve

„Moguće je da prosvjedi ipak predstavljaju manjinsku Srbiju, ako gledamo broj birača sadašnje vlasti, ali to je utjecaj koji se lako može proširiti na sve dijelove društva", smatra politički analitičar Milan Nikolić. „Trenutno imamo jednu nejasnu situaciju, u kojoj taj urbaniji i obrazovaniji dio društva, koji je okosnica prosvjeda, nije baš prezadovoljan ni srpskom oporbom, i vrlo često stavljaju znak jednakosti između vlasti i oporbe. S druge strane postoji i dio prosvjeda koji je otvoreno oporbeni u političkom smislu, i sve to pored vlasti koja nije spremna na dijalog dovodi do sve veće radikalizacije u Srbiji“, zaključuje Nikolić.

To je, nastavlja Nikolić, jedna loša politička radikalizacija, koja nije dobra ni za vlast ni za opoziciju,. „Na strani režima SNS-a i Aleksandra Vučića imate također glupih i loših ideja i izjava. Sve to radikalizira odnos prema oporbi, i to je jedna radikalizacija koja nije dobra i koja se može loše završiti", upozorava ovaj analitičar.

Amaterska kampanja

A kad smo već kod trapavih poteza vlasti, one su nastavile ono što najbolje znaju: amatersko ismijavanje opozicije u žutom tisku i u vidu sklepanih video spotova s već poznatim oporbenim akterima. „Taj spot nema neki ni narativni ni logički smisao", primjećuje Boban Stojanović:

„Dragan Đilas je navodno pokrao 500 milijuna eura a sada se otima oko milijun eura za proteste? Taj spot je eto poslužio svrsi za neko dodatno izrugivanje opozicije i građanskih prosvjeda. Ali, i taj spot je ipak pokazao da se vlast ne osjeća baš sigurno, i da im očigledno nije svejedno što se tiče prosvjeda. Neću reći da ih je strah, ali daleko se manje lagodno osjećaju nego prije dva mjeseca. To je izazov i nova situacija s kojom se Vučić do sada nije suočio“.

Šibica u barutani

Kako su prosvjedi pregurali možda najgori dio zime, nova glavobolja za vlast se zove dolazak toplijeg vremena. Postoje teorije koje kažu da će to biti velika opasnost za vlast, i da će se ona svim silama potruditi da ne dočeka proljeće s nezadovoljnim ljudima na ulicama. Postoji li, međutim, bilo kakav dobar potez režima koji bi mogao prekinuti prosvjede?

„Vlast je već načinila dosta grešaka, i ono što bi mogli učiniti je da se prestanu ponašati bahato i vrijeđaju ljude, jer to samo potiče masovnost prosvjeda", ocjenjuje Milan Nikolić.

„Neke greške su već nepopravljive, i mislim da je sada možda i kasno da vlast počne s nekim ljepšim ponašanjem. Ali, ono što nikako ne bi smjeli učiniti je da na ulice izvedu policiju, koja bi počela tuči građane na prosvjedima, jer bi to zaista značilo unošenje šibice u barutanu", ukazuje Nikolić.

Kao neko spasonosno rješenje za vlasti nameće se i eventualno raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora po principu razilazite se, dobili ste izbore. Međutim, u istom dahu se primjećuje da će oporba najvjerojatnije bojkotirati te izbore, što će predstavljati dodatni motiv građanima da nastave s pritiskom na vlast i prosvjedima. „Oporba i najveći dio građana koji šeću su za bojkot izbora, i mislim da će i ostati pri tome", dodaje Boban Stojanović.

„Raspisivanje izbora bi samo moglo omasoviti proteste i da ih na neki način radikalizira. U smislu blokade RTS-a, Vlade ili Republičke izbornog povjerenstva. Zbog toga Vučić mislim i da nije raspisao izbore, i da nema ovih prosvjeda i da se ne govori o bojkotu, mi bismo već odavno bili u izbornoj kampanji“, smatra Stojanović.

Šetnje iz očaja

Poseban problem za dalju sudbinu prosvjeda predstavlja i unutarnja dinamika prosvjeda, koja je daleko od idealne. Prosvjedi su malo oporbeni, malo građanski, spisak govornika je predmet stalnih nesporazuma, a mnogima se ne sviđaju osobe koje su u prvim redovima prosvjeda. Taj nejasan smjer i izvjesna konfuzija vlast je iskoristila kao priliku da traži točne zahtjeve od vođa prosvjeda, znajući pri tome vrlo dobro da prosvjedi i nemaju neko formalno vodstvo.

Milan Nikolić u tom smislu primjećuje da u Srbiji imamo jedan čitav kompleks problema, u koje između ostalog spadaju Kosovo, gospodarstvo, medijske slobode, politički sustav, korupcija, oko kojih se ne nazire nikakvo razrješenje. „I stoga onda imamo ljude koji šeću iz očaja. U svemu tome nema neke konstruktivne ideje koja završava nečim opipljivim i vidljivim. Tu nedostaje nešto što se zove izlazna strategija. Doslovno se jako teško može nešto temeljno promijeniti a nama se potrebne jako temeljne promjene“, zaključuje Nikolić.