U najnovijem izvješću Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su ovih dana predstavili predsjednik te službe Hans-Georg Maaßen i njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer, zaključak je jasan: ekstremista u Njemačkoj je sve više i sve su spremniji na nasilje. Prijetnja dolazi iz čitavog spektra, primijećena je i značajno veća aktivnost stranih tajnih službi i njihovih agenata, a tu je i već poznata prijetnja islamističkog terora. No tu je i sve veći broj političkih ekstremista i na lijevom i na desnom krilu, time da Služba prati oko 12.700 pripadnika ekstremne desnice i neonacista spremnih na nasilje, među ekstremnom ljevicom ih se opasnima smatra nešto manje, oko 9000.

Na ekstremnoj desnici, to je konstatirano i u ovom izvješću, sve je više takozvanih „građana Reicha". Njih se dugo smatralo ne baš previše ozbiljnim čudacima koji odbijaju priznati postojanje Savezne Republike Njemačke i svih njenih institucija, od vlade pa do prometne policije – jer i postojanje ove države smatraju tek „međunarodnom zavjerom". No takvih „čudaka" ima previše da bi ih se još smatralo bezopasnima: ovo izvješće govori o oko 18 tisuća sljedbenika među kojima je najmanje 900 neonacista, a mnogi među njima i marljivo nabavljaju oružje „za samoobranu".

Tko su ti „građani Reicha"? To je dugo istraživao spisatelj i kazališni režiser Tobias Ginsburg koji je o svojim nalazima proljetos izdao i knjigu „Put u Reich: među građanima Reicha".

DW: Gospodine Ginsburg, vi ste više mjeseci pod drugim imenom istraživali tko su pripadnici tih „građana Reicha". Što je vaše objašnjenje za činjenicu da ih je sve više?

Tobias Ginsburg: Prvo bih nešto rekao o procjeni njihovog broja: to je veoma suzdržana procjena. To je vrlo raznolika scena, u različitim oblicima i varijantama kako se tumači ta teorija zavjere. Tu su i oni koji tek misle kako im nikakva država ne treba pa do onih koji vjeruju da Drittes Reich postoji još uvijek i to u nekadašnjim granicama i da se onda sami mogu proglasiti kancelarom Reicha. Ali kod ljudi ne možete na prvi pogled vidjeti što oni misle, tako da su tom brojkom obuhvaćeni samo oni koji su sami priznali svoju ideologiju.

To znači da mislite kako ih je mnogo više?

Da, na žalost. Ne kažem da ovo izvješće nije točno, a i u njemu se brojka stalno ispravlja prema gore. Ali mi tek počinjemo shvaćati koliko je ta ideologija raširena i što može učiniti. Službene brojke su dobar pokazatelj da bi se shvatilo kako oni imaju sljedbenika u broju koji je doista relevantan i kritičan. Ali što su vidljiviji u javnosti, to su i atraktivniji za nove pristaše. Jer teško se oteti toj teoriji zavjere koju oni šire.

Zašto to mislite?

U trenutku kad povjerujete kako su Nijemci žrtva goleme zavjere u kojoj sudjeluje čitav svijet, onda i sve što ide krivo u vlastitom životu i u čitavoj državi više nije vlastita greška. Sve to više nema veze sa složenim odnosima, slučajnošću ili nesrećom, nego je to posljedica te zavjere. Vjeruje se da bi Njemačka bez te gnjusne zavjere bila perfektna zemlja bez greške i mane. To je istovremeno i samozavaravanje i preuzimanje uloge žrtve. Odjednom se može „racionalizirati" baš sve što vam smeta u vlastitom životu i u državi.

Kako se dospijeva među te „građane"?

I to je veoma različito. Na krajnjem desnom političkom spektru, kod populista i AfD-a ta ideologija odlično funkcionira pa tako i postaje sve više društveno prihvaćena. Doris von Sayn-Wittgestein koja je skoro postala predsjednica kluba zastupnika AfD-a u Bundestagu je bila članica „građana Reicha", makar sad sve to niječe i tvrdi da to nije znala. A (jedan od čelnika AfD-a) Alexander Gauland je dugo vremena o „građanima Reicha" govorio tek kao o „bezopasnim budalašima" koji su doduše dobrodošli u njegovu stranku. A istovremeno i koristi njihov pojam i govori o „diktaturi kancelarke".

I u stranačkom programu AfD-a se polazi od nekakvog tajnog suverena koji vlada svima nama. Kad se propituje koliko je Njemačka doista suverena, kako se odnosimo prema našim trgovačkim partnerima i koji je odnos prema EU, sve su to opravdana pitanja. Ali se u tom kontekstu poigrava sa sve opasnijom retorikom: Njemačka je u rukama Washingtona i Tel Aviva, pod jarmom 'onih tamo gore' – tko god da to bio. To je naravno i način kako da ostanu otvoreni za tu ideologiju. Ali to je golema stvar: u Bundestagu sjede ljudi koji vjeruju u te ideje.

Veći broj takvih „građana" je dakle posljedica i uspona desnice?

Naravno da sve to cvate kako politika sve više skreće udesno i utoliko nudi i nekakav kuriozan oblik neonacističke i prijeteće utopije domovine. Upravo o tome se radi, ne samo da se reagira na sve te ideje i teorije zavjere. Nego da se ljudima koji iz naivnosti ili iz dvojbe dospiju u te teorije, ponudi konkretna alternativa.

Kako se čini, tek mali dio tih „građana" je spreman na nasilje. Ili je opasnost veća?

Opasnost je golema. Pripadnici su heterogeni, ali budući da imaju najmanji zajednički nazivnik – tu teoriju zavjere, onda i sjede za zajedničkim stolom. Ako pretpostavimo neku osobu koja je tamo dospjela zbog neke teške krize u svom životu ili tek iz naivnog zanimanja za ezoteriku i takve „alternativne istine": u trenutku kad povjeruje u te teorije zavjere, da postoji organizirana seoba naroda kako bi se podjarmio njemački narod ili da bi ga se potpuno istrijebilo, onda vjeruje i kako mora djelovati, kako se mora braniti.

U izvješću Službe za zaštitu ustavnog poretka se smatra kako su barem neki od tih „građana" spremni na „najteže zločine" i imaju „veliku sklonost prema oružju". Stvara li se tu nekakva paramilitarna snaga?

To je sigurno neposredna opasnost: „labilni pojedinci" koji u svojoj paranoji počinju vjerovati da moraju djelovati „u samoobrani", također i oružjem. Naravno da ih ima koji nabavljaju oružje. Bilo je već i čitavo mnoštvo zločina, ne samo ubojstvo policajca u listopadu 2016. Ali neki od tih zločina se ne svrstavaju u politička zlodjela, na primjer kad neki od tih „građana" povjeruje kako je njegova vlastita žena „agentica" njemačke službe pa je ubije na najbrutalniji način. Ili kad netko na isto tako okrutan način ubije lezbijski par koji je živio u susjedstvu. Makar zločinac tumači svoje djelo takvom zavjerom, to se uglavnom svrstava u djelo osobe poremećenog uma ili tek kao kućno nasilje.

Što možemo učiniti i mi u medijima?

Mora se otvoreno progovoriti o toj teoriji zavjere. Što nekoga nagoni da je uopće traži i gdje tu mora postojati granica: što je tek neko gledište političke desnice, a gdje počinje ta ružna i zla močvara teorija zavjere koja je usmjerena protiv svake demokracije, ljudskog dostojanstva i pripadnika drugih vjera i nacija. Ali donekle sam optimističan: zanimanje sada postoji i treba sad precizno o tome govoriti i objašnjavati.