Za Gediminasa Andriukaitisa (na naslovnoj fotografiji) mora biti dosta naprtnjača od ukupno 35 kilograma, makar je ove subote krenuo na put dugačak barem 500 kilometara. Jedini način doći do cilja je pješice, a ponekad niti to: treba prijeći i rijeke i jezera: "Kanu za napuhavanje lako stane u naprtnjaču. Teži samo 6,7 kilograma, to je specijalni model kojeg je napravila jedna litvanska tvrtka. Veseli nas da naši ljudi podržavaju ovu našu misiju", kaže nam vođa ove ekspedicije.

Samo ih je četvero: Viktoras, Darius, Vigimantas i Gediminas i trebat će im mjeseci kroz bespuća Sibira i kroz područja na koja najvjerojatnije još nije kročila ljudska noga. "Uzeo sam neke lijekove, ali nadam se da se ništa jako loše neće dogoditi", kaže nam Andriukaitis. "Jer najbliže naseljeno mjesto biti će na udaljenosti od tri tjedna puta."

Put kreće od Batagaj Alite, mjestašca od jedva 1800 ljudi daleko na sjeveru Jakutije, najhladnijeg područja svijeta koje je još naseljeno. Trebaju prijeći Verhojansko gorje i doći do Kjusjura, mjesta na obali rijeke Lene.

Rodno mjesto njegovog oca

No to nije tek bilo kakvo mjesto: Kjusjur je zapravo posljednje naselje koje je ostalo od čitavog lanca logora koji su se protezali uz rijeku i obalu Laptevskog mora. "More" je tu optimistični izraz: veliki dijelovi mora kojeg Severnaja Zemlja dijeli od Karskog, a Novosibrski otoci od Istočnosibirskog mora su pod vječitim ledom. Ipak, baš tamo je Staljin poslao na tisuće ljudi iz okupiranih Baltičkih država i Karelije - područja kojeg sada dijele Finska i Rusija početkom rata u radne logore koji su tamo postojali.

Njihova ekspedicija se zato i zove "Stopama Laptenaca" jer je otac Andriukaitisa, Vytenis - trenutni europski povjerenik za zdravlje i bivši litvanski ministar zdravstva - je rođen na tom mjestu. O Kjusjuru i okolnim bivšim gulazima se malo zna, ali na ovoj ekspediciji se nadaju sresti ljude koji se još sjećaju prošlosti. "Na jednom internetskom forumu smo našli osobu koja je u Kjusjur otišao brodom. Tamo je sreo jednu Litvanku, kćerku preživjelog logoraša", kaže nam Andriukaitis. "Sada želimo vidjeti, da li ima još zaboravljenih ljudi poput nje."

Iz škole ravno u Sibir

Sudionici ekspedicije, inače njihova zanimanja sežu od stručnjaka za računala pa do inženjera, su sami organizirali čitavo putovanje. Svi imaju već iskustva sa pješačenjem i planinarstvom, ali Kavkaz ili Alpe se ne mogu niti mjeriti sa izazovima koje ih čekaju u Sibiru.

Ipak, nisu mogli nego da krenu na put: "Sve te priče o deportacijama su toliko užasne da ih danas zapravo uopće više ne možemo razumjeti. Želimo vlastitim očima vidjeti ta mjesta i barem donekle osjetiti ono što su osjetili naši djedovi kada su silom poslani tamo prije 75 godina. Valjda ćemo ovako naći neke odgovore", kaže nam naš sugovornik.

Priča nam i o svom djedu koji je bio učitelj kemije i kako je bio odveden. Kaže kako nije imao niti vremena nešto spakovati jer su u lipnju 1941. NKVD-ovci - pripadnici Staljinove tajne policije - upali u učionicu i pištoljem ga istjerali iz škole. Pokupili prije svega sve intelektualce: druge učitelje, liječnike i naravno političke aktiviste i zajedno sa njihovim obiteljima su ih strpali na vlak. Jer bez nacionalne inteligencije, lakše je širiti komunističku propagandu.

Još ima preživjelih...

Kamo uopće idu - to su saznali tek kad su stigli u snijeg i led na obali Laptevskog mora. Zadaća im je bila loviti ribu: Crvena armija je bila u ratu i trebalo je i vojsku i stanovništvo opskrbljivati bjelančevinama. Zapravo još uvijek ima onih koji su preživjeli to doba, a ova ekspedicija i jest nastala pod utjecajem one koja je organizirana još 1989. i na koju su još krenuli pravi i još živi "Laptenci".

Jedan od njih je bio i Vitalis Staugaitis. Njemu je bilo samo 12 godina kada je odveden u gulag i u Sibiru je proveo 18 godina. "U mojoj glavi još uvijek vidim sliku leševa koje žderu lisice - leševi bez ušiju i bez noseva", kaže nam danas 88-godišnji Staugaitis. Već prve zime izgnanstva je od 434 prognanika umrlo njih 127, od bolesti, hladnoće i gladi. "Ne prođe jedan dan a da se ne sjetim što se dešavalo na Sjeveru", kaže nam starac.

Deportacije stanovnika Baltičkih zemalja - Litve, Letonije i Estonije su se nastavile sve do Staljinove smrti 1953. Odvedeno je gotovo 400.000 ljudi i mnogi od njih su tamo ostavili svoje živote. Ali ima i razloga, zašto se ova četiri Litvanca sada žure krenuti na ekspediciju: već sada priroda odnosi posljednje ostatke njihovog života u tim logorima.

Priroda briše tragove

Jer zima 2015. je bila jedna od najtoplijih u povijesti Rusije. Čitavi dijelovi Sibira koji su inače pod vječitim snijegom su se barem dijelom otopili, a rijeka Lena je počela ispirati mnoštvo otočića na njenoj delti u Laptevsko more.

"Upravo su ti otoci bili mjesta gdje su odveli mnogo uhićenih iz Litve. Mjesto zločina Staljinovog režima polako čisti sama priroda. Posljednji preživjeli deportacija polako umiru. Ali mi moramo održati tu uspomenu živom", kaže nam Andriukaitis. "To nikad ne smijemo zaboraviti kad govorimo o naslijeđu deportacija. To je bila tragedija, ne samo za Litvance, nego i za sve ljude koji su tu živjeli u tim užasnim vremenima."