Njemačka je useljenička zemlja. To je zemlja nade za ljude sa Bliskog istoka, iz Afrike, Azije ili Balkana. Za one koji bježe - od rata, diktatura, mučenja, tlačenja, diskriminacije, siromaštva, beznađa. U bijegu je na stotine tisuća ljudi. Na tom putu im je život često u opasnosti, a praktično su uvijek izloženi milosti i nemilosti kriminalaca i bandi krijumčara. Oni bježe u državu u kojoj većina stanovnika suosjeća s njima i pokazuje neviđenu velikodušnost i spremnost na pomoć. To je, emotivno gledano, nešto zaista impresivno.

Impresivno je i ono što tek stoji pred Njemačkom. Čini se da više nema nikakvih pravila, zakona ili normi. Sve primisli ili brige se guraju u stranu. Pred Nijemcima je zadatak zbrinjavanja 800.000 izbjeglica. Na to se gleda kao na šansu za cijelu zemlju, a ne kao na opterećenje ili nešto čemu se nije doraslo.

Nove njemačke vrline

Doista se čini da Nijemci sa simpatijama i velikom spremnošću na pomoć dočekuju izbjeglice koje stižu iz drugih kultura i kontinenata. Gotovo zapanjeno se promatra te nove Nijemce kod kojih je kancelarka Merkel probudila jednu potpuno novu vrlinu - fleksibilnost. Drugim riječima: pustimo da se stvari odvijaju i vidjet ćemo u što će se to pretvoriti

Otkuda ta dirljiva spremnost da se prime stranci i izbjeglice, a da se pri tome ne inzistira na njihovim kvalifikacijama, kao što to inače čini svaka useljenička zemlja. Riječ je o sjeni Trećeg Reicha. Riječ je o pričama koje se prenose s koljena na koljeno o iskustvima stotina tisuća Nijemaca koji su morali emigrirati, koji su očajnički tražili smještaj u Engleskoj, SAD-u, Francuskoj, Švicarskoj ili Šangaju. To je priča o odiseji mnogih Nijemaca kojima bijeg nije pošao za rukom, koji su u očaju izvršili samoubojstvo, ili su tijekom bijega bili hapšeni, deportirani i ubijeni.

DNK njemačkog društva

Na osnovu svega toga je nakon Drugog svjetskog rata sastavni dio Njemačkog ustava postao članak o pravu na azil, jedinstven u svijetu. U tom članku se navodi da politički progonjeni imaju pravo na azil. Davanje azila nije čin milosti, to je pravna i moralna obaveza. Iako je taj član Ustava prije 20 godina promijenjen i oslabljen, pravo na azil i dalje postoji. Ono je dio političkog i društvenog genetskog koda Njemačke.

Ogromna većina Nijemaca stoji iza te obaveze, uključujući i političku elitu. Postoji jedna neznatna manjina onih koji se bune i koji, nažalost, prosvjeduju protiv izbjeglica. Bez sumnje, to nije lijepo, ali je broj takvih Nijemaca zaista mali. Ipak, nitko ne smije unaprijed isključiti mogućnost da bi se ogromna spremnost na pomoć mogla pretvoriti u stanje u kojem je jedno društvo na sebe preuzelo zadaću koju je nemoguće savladati. Empatija bi se mogla pretvoriti u odbacivanje izbjeglica.

Upravo zato bi politika morala konačno početi djelovati. Mora reći što je to što želi, što je moguće, a što više nije - i to kako na nacionalnoj, tako i na razini EU-a. Imamo izvanrednu situaciju u kojoj država ostavlja dojam da nije dorasla problemu. Što se građana tiče, oni, za sada, ne djeluju tako.