Mnogi migranti iz Afrike, Južne Amerike ali i Europe tijekom turističke sezone svoju sreću traže na Balearima. Na najvećom otoku ovog arhipelaga, Mallorci, cijenu za uspješni masovni turizam najčešće plaćaju upravo sezonski radnici koji često rade u neljudskim uvijetima. U ugostiteljstvu se u pravilu tijekom sezone najčešće radi po sedam dana u tjednu uz plaće koje su na rubu legalnog.

Problem podrijetla

Svoju sreću na Mallorci potražio je i Kamel Betta, 31-godišnji kuhar porijeklom iz Alžira. Kamel je kuhar od glave do pete, uživa u svom poslu i veseli se svakoj pohvali gostiju. No raspoloženje mu kvare loši uvjeti rada za koje smatra da imaju veze s njegovim podrijetlom: "Kad si stranac poslodavac te iskorištava do maksimuma. Ja sam doduše u međuvremenu postao šef kuhinje ali moji pomoćnici uživaju veća prava od mene. Ja npr. nemam slobodnog dana i moram raditi i za praznike. I još povrh svega: prema ugovoru sam zaposlen samo pola radnog vremena tako da moj poslodavac štedi mnogo novca na meni", jada se Betta.

I upravo je to za alžirskog kuhara loše u slučaju gubitka posla jer bi u tom slučaju primao mnogo manju potporu nego da ga je vlasnik prijavio na puno radno vrijeme. Betta je na Mallorcu došao iz Pariza gdje je radio kao dekorater izloga i to zbog, kako kaže, simpatičnih ljudi. No u svim ovim godinama nažalost nije naišao na simpatičnog šefa.

Puko preživljavanje

O problemima s poslodavcima svjedoče mnogi konobari i kuhari koji dođu na Mallorcu. Andreas Daniels je izučeni kuhar, rodom iz Njemačke. On se doduše ne osjeća diskriminiran zato što je stranac ali i on može pronaći posao samo ako je spreman prihvatiti neljudske uvjete. Rad na crno i satnice jedva dostatne za život su pojave koje su u međuvremenu postale pravilo. Stoga ni ne čudi da je Daniels u tri godine, koliko je na Mallorci, promijenio već 9 poslodavaca.

"U prvom restoranu su mi rekli da traže kuhara za jedno dulje razdoblje. No nakon toga se uspostavilo da restoran zatvara zimi. Dakle ništa od toga. Dakle traži dalje dok ne nađeš nešto drugo. I pritom si misliš: može biti samo bolje. No najkasnije poslije prve plaće vidiš na čemu si. Pet, pet i pol eura na sat. Uz takvu plaću se trebaš dobro namučiti da bi zaradio za život."

Životni troškovi na Mallorci su jednako visoki kao i u Njemačkoj. Usto su uvjeti u gastronomiji, kako kaže Antonio Copete iz sindikata UGT, nakon posljednje krize dodatno pogoršali. "Mnogi građani Njemačke, Engleske i Skandinavije dođu na Mallorcu zbog godišnjeg odmora ali ostanu uvdje i rade pod ilegalnim uvjetima. Drugi dolaze iz Alžira i Maroka. I njihov položaj se ovdje iskorištava. Mi smo u restoranima i barovima ovdje uz obalu na plaži otkrili mnoge ilegalce. I tako je u 30 posto restorana na Mallorci", kaže Copete.

50 posto ilegalci

Drugi poznavatelji situacije kažu da čak u 50 posto svih restorana i barova na Mallorci ilegalci rade za najniže satnice. Sahit Peruc iz marokanske useljeničke udruge kaže da praktički ne poznaje ni jednog kuhara ili konobara koji radi u dostojnim uvjetima.

"Psihološka tortura, tjeranje na još veći učinak, smanjenje plaće, nepriznavanje prekovremenih, iskorištavanje...Radnici koji na Mallorci rade u ugostitljstvu se svi više-manje susreću sa sličnim problemima.To je ropstvo. Mnogi useljenici iz Maroka su već rezignirali i iz straha se ne zauzimaju za bolje radne uvjete. Jer misle: glavno je da još imam kakvo-takvo zaposlenje".

Mali broj useljenika iz sjeverne Afrike se želi vratiti jer u domovini su plaće još manje a svakodnevica još brutalnija. No s druge strane mnogi Nijemci i Englezi prihvaćaju neljudske uvjete rada na Mallorci samo da bi veći dio godine proveli na svom otoku snova.

Autor: Stefanie Eichler/N. Kreizer

Odg. ur.: Z. Arbutina