Dogodilo se. Često se o tome špekuliralo. Sada su ekvadorske vlasti britanskoj policiji zaista otvorile vrata svog veleposlanstva u Londonu i Julian Assange je uhićen.

To je ruganje vladavini prava i frontalni napad na slobodu medija i slobodu mišljenja, slobodu novinara na objavljivanje i neugodnih istina. Nitko ne može ozbiljno povjerovati u to da su Britanci godinama u nadzor ambasade ulagali milijunski trud, samo da bi se sada proveo nalog za uhićenje iz 2012. godine.

Trebalo bi razumjeti sljedeće: pravosuđe u rukama nema ništa protiv Assangea, osim optužbe da osnivač Wikileaksa 2012. godine nije poštovao rok suda da se u okviru puštanja uz kauciju javi policiji. Čak i u Velikoj Britaniji se za tako nešto u pravilu izriče novčana kazna. Maksimalna zatvorska kazna je dvanaest mjeseci.

S obzirom na to da je u posljednjih devet godina sloboda Julianu Assangeu u velikoj mjeri bila uskraćena i da je posljednjih sedam godina proveo u maloj sobi bez sunčevog svjetla u veleposlanstvu Ekvadora, sa sigurnošću se može reći da je to apsolutno neproporcionalno.

Prioritet svjetske sile SAD-a

Sve se to može razumjeti samo u okviru šire slike: Britanci pomažu svojim američkim prijateljima. Jer, SAD su zatražile izručenje i London će to vjerojatno i učiniti.

Od jeseni prošle godine poznato je da jedan sud u SAD priprema tužbu protiv Juliana Assangea zbog odavanja tajnih informacija. Ta sumnja postoji već godinama. Potpredsjednik SAD-a Mike Pence je 2017. uhićenje Assangea označio kao „prioritet" svjetske sile. Također 2017., u travnju, Mike Pompeo, koji je tada izabran za direktora CIA-a, Wikileaks je označio kao „nedržavnu neprijateljsku tajnu službu". I uz to zaprijetio: „to će sada prestati".

Pompeo se tada mogao nadati i prijetiti, jer je u Ekvadoru smijenjena ljevičarsko orijentirana vlada Rafaela Corree. Dok je on bio na vlasti, mali Ekvador je zauzeo stav koji je podsjećao na Davida i Golijata, odlučivši da Assangea stavi pod svoju zaštitu usprkos snažnog protivljenja SAD-a

.

Correin nasljednik Lenin Moreno taj kurs je promijenio. Sigurno nije slučajno što je ionako teška situacija Juliana Assangea u veleposlanstvu postajala sve teža: prije godinu dana mu je zabranjeno korištenje interneta i telefona. Osim odvjetnika, nitko ga više nije smio posjećivati. A odnedavno znamo, da su –nezakonito – čak i ti posjeti bili pod elektronskim nadzorom.

Već početkom ožujka je bilo vidljivo da su SAD pojačale napore kako bi Assange jednom mogao biti osuđen: otada je Chelsea Manning ponovo u zatvoru – izvor najpoznatijih informacija o ratu u Iraku i Afganistanu. Zbog tih informacija, Chelsea Manning – koja je do pomilovanja od strane tadašnjeg predsjednika Baraka Obame, u zatvoru provela gotovo sedam godina – odbila svjedočiti protiv Wikileaksa.

Istina je često neugodna

Naravno, Wikileaks je neugodan. Zato što je istina često neugodna. Posebno za organizacije koje imaju veliku moć i koje svoje poslove rado obavljaju izvan radara javnosti – kao što su vojska SAD-a, tajne službe SAD-a, diplomacija SAD-a, politika SAD-a.

Ali pravoj demokraciji je potrebna ta neugodnost, potrebni su joj građani koji su informirani – pa tako i o stvarima koje vlade nastoje držati u tajnosti. Julian Assange nikada nije odao tajne. On ih je objavio. Kao što i drugi mediji čine, oni koji dobro rade svoj posao. Od Wikileaksovih materijala su i njemački mediji u velikoj mjeri profitirali. Zato je vrijeme da se stane na stranu čovjeka koji je taj materijal učinio dostupnim. Jer, svaki drugi medij bi mogao biti sljedeći.

Bivši njemački ministar odbrane Peter Struck, Nijemcima je angažman Bundeswehra u Afganistanu objasnio u međuvremenu čuvenom izjavom: „Njemačka sigurnost se brani i na Hindukušu". S istim pravom danas se može reći: sloboda medija i sloboda mišljenja sada se moraju da braniti u Londonu. I to od strane svih nas.