Ukrajinske vlasti su do sada registrirale više od 75.500 ratnih zločina koje je počinila ruska vojska od početka invazije u veljači prošle godine. Istražitelji i tužitelji kao i međunarodna istražna tijela uporno rade na osiguravanju dokaza i ispitivanju svjedoka. Ali razmjeri zločina pokazuju da bi vjerojatno mogla proći desetljeća prije nego se većina krivaca doista izvede pred lice pravde.

Državnim istražiteljima u tom poslu pomaže i više od 30 ukrajinskih nevladinih organizacija koje su prije godinu dana formirale skupinu pod nazivom "Ukraine 5 AM Coalition". Cilj je dati glas žrtvama ruske agresije i pozvati na odgovornost kako direktne izvršitelje zločina, tako i one koji su u ruskom političkom vrhu za njih odgovorni. Pojedine organizacije time se bavejoš od nezakonite aneksije Krima Rusiji 2014. Sada svoja iskustva dijele s kolegama iz civilnog društva, ali i predstavnicima istražnih tijela.

„Niti jedna zemlja se nikada nije mogla unaprijed pripremiti za otkrivanje svih ratnih zločina. Ni ukrajinske vlasti nisu s time imala iskustava prije 2014., pa se tu angažiralo civilno društvo", kaže Roman Avramenko, voditelj organizacije Truth Hounds koja dokumentira ratne zločine .

Vlastiti kontakti kao izvori

Po njegovim riječima, partnerstvo između državnih službi i aktivista za ljudska prava je dobro. Nevladine organizacije prikupljaju svjedočanstva žrtava zločina putem vlastitih kontakata i na licu mjesta, razmjenjuju informacije s vladinim službama putem posebno postavljene elektroničke baze podataka, a na nekim mjestima čak provode vlastite istrage. Ponekad obučavaju ukrajinske istražitelje da prepoznaju ono što se uopće smatra ratnim zločinima.

Predsjednica upravnog odbora Centra za ljudska prava ZMINA Tetyana Peschonchyk navodi primjere prisilnih deportacija koje ni državni službenici ni same žrtve na prvi pogled ne prepoznaju kao ratne zločine. „ZMINA je dokumentirala 233 slučaja deportacije tijekom boravka na terenu, primjerice u selima u regiji Harkiv na granici s Rusijom. A u razgovorima s ljudima otkrili smo da se jedva itko od pogođenih obratio državnim službama. Ljudi često uopće ne razumiju da su počinjeni ratni zločini jer su deportacije bile predstavljene kao evakuacije", kaže ona.

Situacija je još kompliciranija kada se radi o aktivistima koji su se suprotstavljali na okupiranim područjima i tamo su zatvoreni, kaže Olha Skrypnyk, voditeljica organizacije Crimean Human Rights Group. O nestanku takvih ljudi često saznate tek od njihovih bližnjih. Protiv uhićenih u pravilu nema nikakvih službenih prijava, što znači da jedva imaju neku pravnu zaštitu. Stoga su nevladine organizacije gotovo jedine koje uspijevaju locirati takve zatvorenike putem vlastitih kontakata i mreža u ruskim zatvorima.

„Već znamo za najmanje 110 ljudi koji se nalaze u novom, posebno opremljenom zatvoru u Simferopolju na Krimu, ali mogućnosti da se lociraju ti ljudi i provjeri njihova situacija, vrlo su ograničene. Rusija ih ne priznaje službeno kao ratne zarobljenike, što njihovo oslobađanje čini praktički nemogućim", kaže aktivistica za ljudska prava.

Od agresivne propagande do ekocida

Oksana Romanyuk, voditeljica Instituta za masovno informiranje (IMI), koji godinama dokumentira zločine protiv novinara, i zabilježio je više od 500 zločina protiv predstavnika medija od početka ruske invazije, kaže da se godinama koristi pogrešan izraz „dezinformacija".

„Kad govorimo o ruskoj propagandi, zaboravljamo da je u stvarnosti riječ o ekstremnom obliku govora mržnje. Ove godine ona je postala izrazito agresivna: već se izravno poziva na genocid, na bombardiranje civilnih objekata, na atentate na Ukrajince, i to je sve povezano s Putinovom doktrinom", objašnjava ona.

IMI pokušava slučajeve agresivne propagande registrirati kao kažnjiva djela, ali Romanyuk napominje da međunarodno pravo još ne poznaje takav zločin. „Meni je jasno da su to zločini protiv čovječnosti, zločini agresije, ali oni nisu nigdje opisani. Stoga je za nas problem kako da ovi propagandisti budu sankcionirani, i to na međunarodnoj razini", naglašava ona.

Sa sličnim problemom suočavaju se i ukrajinski ekolozi koji pokušavaju dokumentirati zločin ekocida, a koji je također prilično neobičan za međunarodno pravo.

Što učiniti s dokazima?

Nevladine organizacije nastoje uspostaviti učinkovitu suradnju s ukrajinskim istražnim organima. Međutim, zbog posebnosti kaznenog procesnog prava, materijale koje su oni prikupili još uvijek nije lako uključiti u službene kaznene istrage. „Tako primjerice dodavanje YouTube videa ili novinarskog članka u spis zahtijeva niz postupaka, a sudovi ih često klasificiraju kao nedopuštene dokaze", kaže Olga Reshetylova, suosnivačica ukrajinske „Medijske inicijative za ljudska prava".

Organizacije također često primaju fotografije i videozapise žrtava putem društvenih mreža. Ali kako možete jamčiti da je video materijal autentičan i da je osoba koja ga prenosi također pouzdana?

Kako bi riješila ovaj problem, Odvjetnička komora Ukrajine promovira mobilnu aplikaciju "eyeWitness to Atrocities", koju je razvila Međunarodna odvjetnička komora (IBA) za dokumentiranje zločina. Aplikacija onemogućuje falsificiranje foto ili videodokaza jer istovremeno bilježi koordinate mjesta snimanja i učitava sve podatke na sigurne IBA servere, uvjerava Dmytro Hladkyj, odvjetnik iz Zaporižja.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu