„Putin matirao Ukrajinu", udarna je poruka naslovnice tabloida Informer u srijedu. Nešto manja posvećena je procjeni ekonomista da Srbija ima plina i hrane za idućih šest mjeseci. U Politici je objavljeno drukčijim riječima: „Kako je Vladimir Putin iznenadio lidere Zapada". Dan ranije, tabloidni mediji bliski vlastima prenijeli su da je Ukrajina prva napala Rusiju.

Na činjenicu da s kioska širom Srbije vrebaju ovakvi napisi osvrnuo se i predsjednik Aleksandar Vučić, kritizirajući tabloide koje inače koristi u napadima na političke protivnike. „Kada pogledate naše naslove, vidite da u 80 posto medija ne postoji nikakva objektivnost, već su tih 80 posto medija na ruskoj strani, a tih preostalih 20 su apriori protiv Rusa."

„Mi svi sebi nanosimo štetu, umjesto da pokušamo biti mirni i da se kroz svjetsku krizu provučemo bez ogrebotina“, rekao je još Vučić.

Ali, to neće biti lako, smatraju analitičari. „Srpska pozicija je između čekića i nakovnja: između načela nepovredivosti teritorijalnog integriteta država i pragmatizma koji nalaže očuvanje dobrih odnosa s Rusijom, prije svega u kontekstu energetike i zastupanja srpskih interesa u Vijeću sigurnosti UN-a", kaže za DW Mladen Lišanin s Instituta za političke studije.

Balansiranje između dva pola

Očite su dvije točke između kojih Srbija i njezin predsjednik trebaju napraviti špagu. Prva je proruski sentiment u Srbiji, kulturna i povijesna bliskost, dodatno cementirane propagandom posljednjih desetljeća.

Niz je anketa poput one koju je prije nekoliko mjeseci objavio ISAC fond: tu je 59 posto ljudi reklo da Rusiju vidi kao „najvažnijeg strateškog partnera“. Još je veći postotak onih koji u Rusiji vide tradicionalnog prijatelja (82%), i onih koji se protive srpskom ulasku u NATO (84%).

Rusija, tako se smatra, bezuvjetno podržava srpsku stvar u pogledu Kosova, iako se šef Kremlja Vladimir Putin i ovih dana poziva na „kosovski presedan" kako bi opravdao otkidanje dijela po dijela Ukrajine.

Druga točka špage je također tu: Srbija ne može podržavati ruske akcije u Ukrajini, a da ne skoči sebi u usta na pitanju Kosova. Uostalom, ni službeni Kijev nije priznao to jednostrano odcjepljenje.

Komadanje Ukrajine „mnogi Srbi s osjećajem zluradosti promatraju kao odmazdu za sve što je Zapad s SAD-om na čelu radio Srbiji po raspadu SFRJ“, piše u jednom komentaru tjednik Vreme.

„S tim što Rusija sada Ukrajini radi ono što je Zapad činio Srbiji u slučaju Kosova – na silu otima dio po dio ukrajinskog teritorija, jer pravo jačeg je iznad međunarodnog prava. Tu se krije nelogičnost u osjećanju simpatizera Putinove ukrajinske politike. To je i pokazatelj politike dvostrukih standarda Zapada", dodaje se u tom komentaru.

Sve teže biti neutralan

Vučić je previše iskusan da sebi na međunarodnom parketu dozvoli jeftina proklizavanja, pa oduševljavanje ruskom vojnom akcijom ostavlja tabloidima. On sam je poručio otprilike: poštujemo integritet Ukrajine, ali osudit ćemo ruski napad kad ukrajinski predsjednik Zelenski osudi NATO-ovo bombardiranje 1999.

Hoće li ipak špaga ovog puta biti previše bolna čak i za Vučića, kojeg bije glas da uspješno sjedi na raznim stolicama? Je li došlo vrijeme kad Srbiji da se provuče više neće biti dovoljan formalni put prema EU-u, ekonomija okrenuta Zapadu, i to što srpska vojska češće izvodi vježbe sa zemljama NATO-a nego s Rusijom?

Predsjednik je u Monaku, gdje je posjetio tamošnjeg vojvodu, uvijeno rekao da su već počeli pritisci da Srbija uvede sankcije Rusiji. „Ono što očekujem da tek slijedi poslije svega što se dogodilo, u političkom smislu neće biti jednostavno za Srbiju“, rekao je Vučić.

Politolog Mladen Lišanin se slaže da će neutralna pozicija biti sve teža kako kriza eskalira. „Srbija neće držati rusku stranu na način na koji to čine Venezuela ili Sirija, jer joj političke i ekonomske veze sa Zapadom to ne dopuštaju – mada nema ni indicija da će Moskva to zahtijevati."

„Ali Srbija neće moći ni pratiti glavni prozapadni kurs, s obzirom na predstojeće plinske sporazume s Moskvom, prisustvo ruskih kompanija u energetskom sektoru, njihovo učešće u kritičnim infrastrukturnim projektima i uzdanje u rusku podršku povodom kosovskog pitanja“, dodaje sugovornik DW-a.

Ne treba uludo propustiti dobru krizu

U studenom je Vučić iz Moskve donio povoljnu cijenu plina, barem za nekoliko mjeseci. Putin je takorekuć potezom pera naredio da Srbija plaća bratsku cijenu od 270 dolara za tisuću kubičnih metara, iako je tržišna cijena bila gotovo četverostruka.

Taj dar Vučić je trijumfalno iznio pred birače i on nije malen. Jer, srpske vlasti u zemlji kontroliraju skoro sve, ali na prelijevanje ekonomske krize i posebno skok cijena energenata ne mogu utjecati. A to im pred izbore trećeg travnja baš i ne treba.

Lišanin upravo u predizbornom ključu čita i prizemne naslovnice beogradskih medija ovih dana. „Odnos prema NATO-u je značajniji za šire javno mnijenje nego za same donosioce političkih odluka: mediji bliski vlastima će prenaglašeno forsirati proruski narativ, ne bi li kompenzirali ustupke koje će Beograd biti spreman činiti zapadnim centrima moći i na taj način minimalizirati političku štetu pred izbore“, kaže on.

U aktualnoj krizi je i šansa za Vučića i njegov SNS da predizbornoj kampanji daju drugačiji, zapravo stari ton. Umjesto da se govori o nagomilanim problemima ili prosvjedima zbog Rio Tinta, može se govoriti o tomu kako se veliko zlo nadvija nad Srbijom – možda rat, možda glad – a zna se za koga treba glasovati da protjera barku kroz stjenoviti plićak.

Vučić je ovih dana iznenada rekao da u zemlji ima dovoljno mlijeka u prahu, soli i konzervi s hranom. I da je naredio vojsci da bude spremna.