Kada sa Vitalijem Suščevskim, bivšim zamjenikom direktora proizvodnje raketnih motora u poduzeću Pivdenmaš (nekada: Južmaš, pogon prikazan na naslovnoj fotografiji) iz ukrajinskog Dnjepra, samo počnete razgovarati o optužbama koje piše američki list, on vas odmah prekida: "To je laž", kategorički tvrdi. Ništa od tvrdnji u članku New York Timesa nije točno kako je Ukrajina i njegova bivša tvrtka pomogla Sjevernoj Koreji da na naizgled čudesan način, odjednom dođe do raketne tehnologije bitno naprednije od one kakvom se hvalila do prije godinu ili dvije.

Američki list podsjeća kako je Pivdenmaš praktično propao pa su kriminalci i nekadašnji djelatnici imali priliku ukrasti i prošvercati stare sovjetske raketne motore ili njihove dijelove u Sjevernu Koreju. List se poziva na studiju raketnog stručnjaka Michaela Elemana sa Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) u Londonu i na procjene američkih tajnih službi. No i u listu se ne navode nikakvi dokazi, samo indicije.

Odakle ti i takvi motori?

Eleman je analizirao snimke novih sjevernokorejskih raketa srednjeg i dugog dometa tipa Hwasong 12 i 14 koje bi možda bile u mogućnosti doseći i područje SAD. Njegov zaključak: tako brz razvoj raketne tehnologije Sjeverne Koreje u zadnje dvije godine je bio moguć samo uz dostavu iz inozemstva, odnosno iz neke zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. I njemački raketni stručnjak Robert Schmucker dijeli to mišljenje (Robert Schmucker: "Sjeverna Koreja ne radi rakete sama"), ali on uporno odbija navesti krivca ili tek tvrditi da iza toga stoji neka država ili čak samo neko poduzeće.

Motori u najnovijim sjevernokorejskim raketama tipa Hwasong stručnjake veoma podsjeća na sovjetske motore RD-250, ali su kod Korejanaca to motori sa jednom komorom za sagorijevanje, a motori koji su se u šezdesetima proizvodili u tvornici Energomaš kod Moskve su imali dvije komore.

Teško je dokazati da li su ti sovjetski motori bili rađeni i u Pivdenmašu u Ukrajini. Vitali Suščevski tvrdi kako su im ti motori stizali iz Rusije gdje su se proizvodili "u malim količinama". Londonski stručnjak pak sumnja da su se proizvodili u Ukrajini i kako i u Rusiji i u Ukrajini ima još "na stotine, možda i više od toga" raketnih motora RD-250, piše u svojoj analizi. Utoliko i on zaključuje kako "se može zamisliti" da su motori stigli i iz Moskve.

Zamjenik direktora proizvodnje ukrajinske tvornice je kategoričan: "Mi nikada nismo proizvodili motore o kojima piše New York Times." On je u toj tvornici radio gotovo pola stoljeća, a kaže nam i da je raketni pogon u Dnjepru "praktično mrtav" nakon prekida suradnje sa Rusima do koje je došlo nakon okupacije Krima. I Kijev i tvrtka Pivdenmaš odbacuju ove optužbe, makar i Michael Eleman ne isključuje mogućnost da službeni krugovi nisu ništa znali o ovom švercu.

Mnoge zanima oružje i tehnologija Ukrajine

To je prvi put da je nekadašnji proizvođač sovjetskih interkontinentalnih raketa tipa SS-18 optužen za kršenje sankcija UN-a i drugih međunarodnih odredbi. Ali je poznato da je Pjongjang već odavno iskazivao zanimanje za tehnologiju iz Ukrajine: 2012. su u Ukrajini osuđena dvojica Sjevernokorejanaca koji su špijunirali u Pivdenmašu.

Još 2002. je bilo novinskih napisa kako je Ukrajina namjeravala isporučiti Iraku moderne radarske sustave. Kijev je to nijekao, a niti u Iraku nikad nisu pronađeni radari iz Ukrajine. Ali ima i slučajeva trgovine oružjem koje su se doista dogodile: No, očito ima slučajeva šverca oružja koji se mogu dokazati. Tako je 2005. bivši ukrajinski državni odvjetnik u novinama priznao kako je "jedna skupina Ukrajinaca i Rusa" 2001. godine protuzakonito prodala 18 krstarećih raketa tipa AS-15 Kini i Iranu.

Oleh Uruskij, bivši direktor Ukrajinske agencije za istraživanje svemira ne vjeruje da se nešto slično dogodilo i u ovom slučaju. Država ima nekoliko stupnjeva nadzora za takve poslove, ali niti on ne može isključiti da bi to mogla biti rabota kriminalaca: "Zločina ima u svim sektorima", priznaje.

Optužbe Moskve da se sakrije vlastita krivica?

U Kijevu se čuje i da je članak u New York Timesu zapravo ciljana propaganda Rusije protiv Ukrajine u američkim medijima. Tako u ukrajinskom Centru za vojne studije u analizi dolaze do zaključka kao taj članak "ima znakova informacijskog napada na Ukrajinu", gdje upravo Moskva želi odvratiti pozornost od moguće vlastite krivice u isporuci raketne tehnologije Sjevernoj Koreji i istovremeno diskreditirati Ukrajinu pred očima svjetske i američke javnosti.

"Rusija ima dijeli granicu sa Sjevernom Korejom, dakle preko nje se može isporučiti sve i svašta, ne samo raketne motore", podsjeća zamjenik direktor Istraživačkog centra Mihailo Samus. Ukrajina pak ima i golemih logističkih poteškoća uopće isporučiti tako nešto Sjevernoj Koreji.

Njemački raketni stručnjak Robert Schmucker upozorava kako se kod raketa Sjeverne Koreje ne radi samo o raketnim motorima. On jedva može vjerovati da je Sjeverna Koreja sama bila sposobna razviti – ali niti proizvoditi čitave rakete koje pokazuje na vojnim mimohodima: "Tu ne pomažu mnogo samo informacije i nacrti. Trebate i proizvodne pogone, tehničke pretpostavke, i prije svega nadzor kvalitete", kaže stručnjak. Njegov je zaključak da je u Sjevernu Koreju moralo doći mnogo toga više od samih motora. Ali odakle i kako je to stiglo – to još nismo pouzdano saznali.