Svaki političar u Bruxellesu zna kako u većini slučajeva iza nevinog poziva na objed ili poslovne karte sa nekim neutralnim nazivom tvrtke stoji neka od brojnih interesnih skupina u tom gradu koja zapošljava najmanje 15 tisuća suradnika. Interesnih skupina ima raznih - od lobista neke određene regije ili komune u Europi pa sve do međunarodnih koncerna i gospodarskih sektora.

Tko vuče konce?

Nije problem što su oni tamo - problem jest da nisu obavezni predstaviti se da rade i govore u nečijem konkretnom interesu. Slim Kallas, podpredsjednik Europske komisije i povjerenik za upravu i borbu protiv prijevare je uvjeren kako su interesne zajednice legitimne i donose i mnogo zamaha u postupak donošenja odluka. Ali i dodaje: "te stvari moraju biti transparentne".

Jer i Komisija želi transparentnost: već prije godinu dana je povela inicijativu za uvođenje registra interesnih udruga - za početak tek na dragovoljnoj osnovi. U tom registru bi trebali biti navedeni i izvori financiranja i njihove najvažnije mušterije. Europski parlament je u svojoj odluci, prihvaćenoj većini glasova, otišao još dalje: upis u registar bi trebao biti obavezan i povrh toga, lobisti bi se trebali obavezati držati se određenih pravila ponašanja. Europski zastupnik Ingo Friedrich: "To bi i za lobiste bilo jednostavnije, na jednom mjestu se registrirati i tamo onda svojim potpisom zajamčiti da će se držati pravila igre."

Trebalo bi se izboriti za upis u registar

Sa onima koji se pak neće držati pravila, europski parlamentarci žele oštri obračun: brisanje iz registra i povrh toga, poništavanje njihove iskaznice za ulazak u zgradu Parlamenta. Jer to im zapravo znači smisao njihovog posla: da ulaze u urede zastupnika i prisustvuju sjednicama povjerenstava. Kod Europske komisije je to nešto kompliciranije - tamo uopće nema takvih trajnih iskaznica. Sa druge strane, za one lobiste koji su već pokazali da lažu ili na drugi način krše pravila bi neki željeli uvesti "crnu listu". Ali i među zastupnicima ima mnogo onih kojima nije bliska takva drakonska mjera. Ingu Friedrichu to izgleda "kao stup sramote". Crne liste nemaju što tražiti u jednoj demokratskoj državi, misli Friedrich i dodaje kako se prije raditi o prestižu da ime neke tvrtke uopće smije stajati u službenom Europskom registru.

Europski parlament i komisija su zato suglasni u jednoj važnoj odrednici: mora biti jasno, odakle im dolazi novac. Samo tako može biti zajamčeno da i građani mogu shvatiti, kakve motive ima netko tko se zalaže za neku odluku ili propis.