Kako su mediji iz DDR-a i Savezne republike Njemačke utjecali na pad Berlinskog zida? Prije 35 godina (1973.) prvi zapadni novinari dobili su dozvola rada u DDR-u i s lica mjesta su izvještavali o životu o DDR-u. Istovremeno su istočnonjemački novinari izvještavali sa zapada. U radu i jednih i drugih veliku je ulogu igrao Stasi, tajna policija DDR-a. Stasi je kontrolirao i dirigirao cijelim medijskim sustavom DDR-a i pokušavao je utjecati i na izvještavanje zapadnih kolega koji su radili na teritoriju Istočne Njemačke. Mnogima je ipak polazilo za rukom izbjeći zamke i stalni nadzor špijuna Stasi-ja. Oni su odigrali važnu ulogu u padu Berlinskog zida.

"Agentske akcije" novinara

Siegbert Schefke i Aram Radonski bili su jedini novinari koji su se 9. listopada 1989. usudili snimati tadašnje demonstracije u Leipzigu - snimali su sa zvonika jedne crkve! Da ih je Szasi tada uhvatio na djelu, oni bi završili u zatvoru. Za takve "agentske akcije" tajna služba je uhićene znala kažnjavati i sa kaznama od 20 godina. "Naravno da nas je bilo strah, mi smo znali da u Leipzig dolazi vojno pojačanje DDR-a i znali smo da ne dolaze u taj grad u šetnju", priča danas Schefke. On danas priznaje kako je sa svojim prijateljem Aramom Radomskim tajno surađivao s novinarima iz Zapadne Njemačke: "Mi smo zaobišli tadašnja pravila ponašanja istočnih i zapadnih novinara, koji su potpisale dvije njemačke države. Srećom smo imali istomišljenike na TV-postajama sa zapada koji su dijelili naše mišljenje o besmislenoj situaciji u kojoj smo se tada nalazili."

Svi novinari koji su bili akreditirani u DDR-u morali su zatražiti dozvolu ukoliko su željeli napustiti Istočni Berlin i otići na teren u neko mjesto na području DDR-a. Stasi je imao dosje o svakom pojedinačnom novinaru sa zapada, a svakog je novinara "nadziralo" 20-tak špijuna Stasi-ja. Među špijunima su bili i tadašnji novinari iz DDR-a.

20 špijuna po glavi novinara

"Naši su uredi bili prisluškivani, baš kao i naši stanovi", kaže Ulrich Schwarz. On je sedam godina bio dopisnik zapadnonjemačkog magazina Der Spiegel iz DDR-a. Spiegel se nije smio prodavati u DDR-u. Vlada Demokratske Republike Njemačke ga je naravno čitala, no obični ljudi nisu ga mogli kupiti na kiosku. No, oni su smjeli gledati zapadnonjemačku televiziju. Od 1973. godine, u fazi popuštanja njemačko-njemačkih odnosa i napretka u politici približavanja Istočnog Berlina i Bonna, čelništvo DDR-a dozvolilo je građanima gledanje donedavno "zabranjenog" programa.

Zapadnonjemačka je televizija svojim izvještavanjem o svjetskim događajima dala odlučujući doprinos krahu režima DDR-a. Tome su, na duži rok, doprinijeli i mediji iz DDR-a - upravo zbog toga što oni NISU smjeli izvještavati o tome što se doista događa u DDR-u. Harald Händel radio je kao novinar u DDR-u: "Mislim da su naši istočnonjemački mediji odigrali odlučujuću ulogu u padu Berlinskog zida. Mediji su ohrabrili široke narodne mase u protestu protiv režima, ljudi su odjednom shvatili da svojim ponašanjem mogu nešto i promijeniti. Građani su shvatili da je sustav vlasti u DDR-u neposoban i nemoćan, da se gasi. Tko je tada uopće mogao predvidjeti da će se dogoditi jedna takva revolucija bez prolijevanja krvi? Mislim da to ne bi bilo moguće bez tadašnjeg izvještavanja medija."