Reham Amairi bi dugo mogla nabrajati od čega je sve bježala u posljednje vrijeme: od džihadista Islamske države, pobunjenika raznih boja, Asadovog režima... Svi su oni isti i uništavaju živote normalnih ljudi, u to je ova 23-godišnja Palestinka uvjerena. Reham upravo živi svoj drugi izbjeglički život – prvi je provela u palestinskom kampu Jarmuk na južnom rubu Damaska, gdje Palestinci žive još od 1948.; u drugom je imala posla i s nemirnom pučinom, kad je noćno Egejsko more prijeteće ljuljalo brodicu u kojoj je prijevoz stajao 1.000 dolara. Trenutno Reham pokušava pobjeći od oštrog vardarca, vjetra koji posebice u ovo doba godine zna. „Ovdje je strašno, tako je hladno“, kaže i sakriva lice još dublje u kapuljači s lažnim krznom. „Već tri dana čekamo i spavamo u autobusima.“

Borba za juhu

„Ovdje“ – to je benzinska pumpa koja je u međuvremenu postala poznata. Nalazi se na Europskoj ulici 75 u visini grčkog gradića Polikastro. Do Makedonije je još samo 20 kilometara. Na odmaralištu pumpe su autobusi poredani kao lego-kockice. Ukupno više od 80, što bi odgovaralo masi od 4.000 izbjeglica. Iz Atene se ljudi ovdje dopremaju jer je kamp u pograničnom taboru Idomeni prepun. Makedonci, međutim, uvijek iznova zatvaraju granicu. „Nije Grčka za to kriva“, kaže jedan grčki policajac, maskiran debelim šalom. Uvjeren je da ni Skoplje ne odlučuje samo nego je zatvaranje granice europsko „maslo“. S makedonskim kolegama nema, kaže, nikakve koordinacije.

Vlada u Skopju s vremena na vrijeme u priopćenjima objasni zbog čega dozira priljev izbjeglica. Jednom se radilo o navodnom problemu kod slovenske željeznice. Onda su makedonski taksisti blokirali prolaz nezadovoljni što izbjeglice – donedavno sjajne mušterije – sada gotovo bez izuzetka koriste autobus i vlak da pređu tih dvjestotinjak kilometara do Srbije. Kada će i koliko ljudi biti pušteno kroz granicu kako bi nastavilo putovanje ka obećanoj zapadnoevropskoj zemlji, to ovdje na benzinskoj pumpi nitko ne zna.

Ni Jakob nema pojma. Ovaj stasiti 25-godišnjak plave kose vezane u rep, odjeća prljave od rada, je za razliku od izbjeglica svojevoljno došao baš ovdje i to iz Leipziga. „Čuo sam da država i velike nevladine organizacije ne rade sve što je potrebno. I drugo, htio sam se konačno sam sam uvjeriti u to što se ovdje događa.“ U svom gradu Jakob pripada tzv. anarhističkoj, lijevoj sceni, ali s osmjehom priča da nisu svi ovdje anarhisti. Pomagači su stigli iz Nizozemske, Švicarske čak i s Novog Zelanda. Iz jednog kombija, koji je vidio i bolje dane, iznose potrepštine i sipaju vruću juhu u plastične čaše. Stotine izbjeglica mirno čeka na svoju porciju. Ta juha ima i čitavu povijest: mnogo je živaca i vremena trebalo da se vlasnica benzinske pumpe uvjeri u to da se ipak dozvoli da se na njenom posjedu dijele topli obroci.

„Gospođa bi htjela prodavati svoj čips“, kažu dobrovoljci s podsmjehom. No „gospođi“ se mora priznati praktični kapitalistički smisao i orijentacija prema potrebama mušterija. Mali kafić i trgovina na benzinskoj pumpi vrve od mušterija. Zaposleni su dodatni radnici kako bi nekako uspjeli isporučiti dovoljno girosa i slatkiša koje naručuju izbjeglice. Jedan zid prostorije pretvoren je u neku vrstu butika, u kojem zimske jakne zauzimaju počasno mjesto. Cijene su, međutim, manje prilagođene mušterijama. Giros s krumpirićima stoji, za grčke prilike astronomskih, sedam eura, tanjur juhe šest.

Rutina

Oko stanice gore desetine logorskih vatri. Održavaju ih uglavnom razigrana djeca, nestrpljiva da dodaju novu grančicu u plamen. Mladići igraju nogomet i odbojku. Neki su se šćućurili u komorama autobusa u kojima obično stoji prtljaga – tu je dovoljno toplo, a nema teškog, ustajalog mirisa kao gore među sjedištima. Dvojica muškaraca rasprostiru deku i izuvaju cipele pred večernju molitvu. Balkanska ruta pokazuje kako se određene rutine razvijaju za tren oka svuda gdje su izbjeglice prisiljene čekanje. Rutina ima i ružnu stranu. Jedna majka nasred asfalta mijenja pelene svom sinčiću jer nema bolje rješenje. Desetine roditelja sa svojom djecom čekaju pred mobilnom stanicom Liječnika bez granica. Djeca kašlju ili bezvoljno leže u roditeljskom naručju.

„Mnogi od ovih ljudi nisu svjesni da neće moći proći – to saznaju tek na granici“, kaže Jakob. Time misli na sve koji nisu Sirijci, Iračani i Afganistanci čime, po tumačenju balkanskih zemalja spadaju u „ekonomske migrante“. Osim toga, u srijedu su Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija i Austrija dogovorile da ne propuštaju nikog tko nema „ispravna putne dokumente“. Ostalo je nejasno znači li to da će biti zaustavljeni svi koji nemaju putovnice. Što rade oni kojima je zabranjen prolaz? „Mnogi pokušavaju prijeći zelenu granicu pješice ili čekaju po šumama. A obitelji s malom djecom koje nisu u stanju za tako nešto... pa, uvijek ima autobusa koji voze nazad u Atenu.“ Europa je zakazala, i to namjerno i organizirano, smatra lajpciški anarhist Jakob.

Reham Amairi se slabije razumije u politiku. Mlada Palestinka ima sirijsku putovnicu i čeličnu volju da nekako stigne do Hamburga gdje je njezin brat već duže vrijeme smješten kao izbjeglica. „Ja sada nemam dom. Nadam se da ću pronaći novi i da ću pronaći mir.“ Dok krupne kapi kiše polako utišavaju graju benzinske pumpe, Reham još kaže da bi u Hamburgu voljela nastaviti studij engleske književnosti. Ili postati medicinska sestra. Njoj je svejedno.