Početkom travnja Thomas S. je pretrpio moždani udar. U Njemačkoj su tada već bile uvedena ograničenja za suzbijanje pandemije, iz Italije su stizale dramatične slike bolničkih odjela intenzivne skrbi prepunih teško bolesnih koji su zaraženi virusom korone. Thomas S. ima 50 godina i definitivno spada u "rizičnu skupinu" zaraze: prije četiri godine je preživio srčani infarkt, ima povišen šećer u krvi, ali i puši i gojazan je.

Kad je tog dana odjednom shvatio kako nije u stanju uopće razaznati slova poruke koju je pisao na mobitelu, naravno da je znao kako nešto nipošto nije u redu, kaže za DW. Ali usprkos tome nije htio otići u bolnicu: "Pa to su žarišta zaraze korone, ne idem tamo pa da si još to navučem!"

Načelno je imao pravo: mediji su već tada bili prepuni napisa i upozorenja kako baš te bolesti koje on ima lako mogu voditi do teškog razvoja kod zaraze korone i mnogi koji su preminuli u ovoj pandemiji su doista imali takve poteškoće. Isprva nije bilo jasno niti je li netko siguran u bolničkim čekaonicama gdje bi neminovno mogli biti i ljudi koji misle kako su zaraženi. Ali bojati se ići doktoru - i nakon moždanog udara?

Ne idem liječniku!

Thomas S. nipošto nije bio jedini: brojke zdravstvenog osiguranja ovog travnja pokazuju kako se na odjelima hitne službe smanjio broj slučajeva infarkta i moždanog udara za 30%. Ne odlazi se liječniku niti na pregled: kardiolozi i onkolozi kažu kako se broj pacijenata u njihovim ordinacijama - prepolovio. Bolesni su redom otkazivali već dogovorene termine jer su strahovali biti zaraženi koronom u čekaonici.

Brojke iz Njemačke odgovaraju iskustvu i u drugim državama. Međunarodna organizacija za moždani udar (World Stroke Organization) je veljači poslala upitnih na adresu više od 2000 liječnika u stotinjak zemalja i dobila informaciju kako je broj pacijenata pao za 50 do 70 posto u odnosu na prošlu godinu.

Svaka minuta je važna

„Moždani udar i infarkt su hitni slučajevi gdje je odlučujuća svaka minuta, čak i u doba pandemije", upozorio je još početkom travnja Christian Gerloff, primarijus Sveučilišne klinike Hamburg-Eppendorf u listu Der Spiegel. „Pacijenti nipošto ne trebaju izbjegavati bolnički tretman zato jer strahuju biti zaraženi."

U Njemačkoj od infarkta godišnje umire 47.000 osoba, trećina premine izvan bolnice jer je prekasno ili uopće nije pozvana hitna pomoć.

Slično je sa moždanim udarom: u čitavom svijetu godišnje umire oko 14 milijuna ljudi, a i u njemačkoj je to na trećem mjestu među uzrocima smrti, odmah nakon oboljenja krvožilnog sustava i karcinoma. To odavno više nije niti "staračka bolest": već sad je petina slučajeva moždanog udara kod osoba mlađih od 55 godina, a taj broj će još samo rasti.

„U Njemačkoj postoji 330 postaja za brzi tretman moždanog udara, što je odlično u usporedbi sa drugim zemljama", sažima Mario Leisle iz Zaklade za pomoć žrtvama moždanog udara. Te multidisciplinarne liječničke postaje djeluju i u ovo doba korone, makar je dio njenih postelja za intenzivnu skrb rezerviran za zaražene virusom COVID-19. „Kad je riječ o bolnicama, ništa se nije promijenilo u slučajevima akutnog zbrinjavanja slučajeva moždanog udara. Problema je bilo jedino iz očišta pacijenata koji su prekasno, ili uopće nisu došli u bolnicu", kaže Leisle.

Tko će reći liječniku?

Ozbiljan problem je ispao i sa uredbom o zabrani posjeta bolnicama: „Bolnice nam javljaju kako su i pacijenti sa moždanim udarom gotovo uvijek u bolnicu dolazili sami, bez pratnje nekoga iz obitelji. To znači da neurolozima često nije bilo moguće uopće dobiti važne informacije, na primjer što se točno dogodilo i koje lijekove pacijent uzima što je odlučujuće u postupku liječenja", upozorava djelatnik Zaklade.

Slično je prošao i Thomas S.: dok je ipak konačno dospio u bolnicu prošlo je više dragocjenih sati. U međuvremenu više nije mogao niti govoriti. Svakom petom pacijentu koji i preživi moždani onda ostanu i dugoročne posljedice zbog kojih je onda ovisan o pomoći drugih. U Njemačkoj je to sudbina otprilike milijun osoba.

Izgledi za barem djelomičan oporavak su nešto bolji ako se što brže i djelotvorno krene u postupak rehabilitacije - to vrijedi i za slučajeve srčanog udara ili za tretman nakon karcinoma. Ali i tu je COVID-19 unio golemu pomutnju.

Problem je i rehabilitacija

Institucije za rehabilitaciju također imaju goleme probleme jer im u pravilu nije moguće držati se odredbi o udaljenosti među osobama. Povrh toga su i djelatnici takvih institucija često i sami "rizična skupina" zbog svoje starosti ili prethodnih oboljenja. Zbog toga su i mnoge ambulante za rehabilitaciju morale drastično smanjiti broj pacijenata koje tretiraju.

Organizacija za pomoć žrtvama moždanog udara upozorava kako i oni koji prežive udar, odlaze u izolaciju zbog straha od zaraze. A to pak uzrokuje samoću i depresiju: "Tko sad dođe sa rehabilitacije i ne dobije daljnji tretman u ambulanti, naravno da mu se može dogoditi regresija gdje bi mogao opet izgubiti ono što je dobio rehabilitacijom", kaže Leisle. Mukom opet stečeni govor se gubi jer se nema s kim razgovarati, kretanje nema smisla jer se ionako nema kamo otići.

Na posljedice zabrane posjeta bolesnicima upozorava i Christiane Mais iz Centra afazičara (osobe koje su izgubile govor zbog oštećenja u kortikalnim centrima):  „Tužno je to što osobito takvi pacijenti ne smiju imati kontakt čak ni sa članovima njihovih obitelji. Neki možda jesu u stanju razgovarati telefonom sa svojim najbližima", ali i dodaje kako ništa ne može zamijeniti osoban kontakt.

Portal za rehabilitaciju

I Thomas S. je tu pogođen: proveo je osam tjedana na rehabilitaciji, ali još uvijek veoma teško govori i ne može pisati. Neke klinike za rehabilitaciju su pacijentima stavile na raspolaganje tablet računala preko kojeg barem elektronski mogu komunicirati sa obitelji.

Digitalizacija je zahvatila i skupine za samopomoć: okupljaju se na chat-forumima, a veliki uspjeh imaju i posebne aplikacije za proces rehabilitacije, poput Rehappy koju je razvila jedna nova tvrtka iz Aachena. Namijenjena je u prvom redu pacijentima nakon moždanog udara i već prema korisniku nudi primjerene poruke i programe tjelovježbe već kako je tko motiviran sudjelovati u rehabilitaciji.