„Performansa-predavanje“, kako ga naziva Zlatko Paković, ili „predstava o predstavi u nastajanju“, bit će odigrana u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Igraju Dušanka Stojanović Glid, Boris Milivojević, Sanja Marković i Vahid Džanković.

Kazalište se na ovim prostorima nikad nije odvažilo učiniti ono za što društvo nije spremno. To je rekao Zlatko Paković prije nekoliko mjeseci, povodom premijere njegove predstave „Vox Dei - građanska neposlušnost“. Je li to imao u vidu kada je u Beogradu odlučio realizirati predstavu čija je tema Srebrenica?

„Kao što sam u predstavi o građanskoj neposlušnosti pred lice pravde izveo aktualnu vladu i aktualnog predsjednika republike da odgovaraju pred važećim zakonima republike za dokaziva nedjela koja su protiv nje počinili, a za što društvo još nije sposobno, tako i u predstavi o Srebrenici želim učiniti ono za što društvo, na vlastitu štetu, još nije sposobno", kaže on u razgovoru za DW.

Nerasvijetljena sjenka

Objašnjava da će beogradska publika imati priliku vidjeti „iz čega i kako nastaje jedna predstava o najvažnijoj temi, o zločinu genocida, čija nerasvijetljena sjenka, duga 24 godine, pomračuje ovo društvo tako snažno da se ono ne može konstituirati sve dok je sa sebe ne ukloni".

Bit jedne republike, dodaje on, jest da se stavi na stranu žrtava koje nisu njeni građani, a protiv zločinaca koji su njeni građani. „Bit Srbije kao republike može se ispuniti ako za dan svoje žalosti proglasi Dan genocida u Srebrenici. Time se sjećanje na genocid pretvara u sjećanje na solidarnost, sažaljenje, bratstvo i slobodu, a gubi se kao osjećanje krivice“, kaže Paković.

U organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji je i prije četiri godine, povodom godišnjice srebreničkog genocida, održana tribina na kojoj je ocijenjeno da je većinski dio Srbije sklon da taj zločin negira, relativizira ili o njemu šuti. Među sudionicima tribine bila je i izvršna direktorica Helsinškog odbora Izabela Kisić. Ima li utisak da se od tada stav većine stanovnika i predstavnika vlasti u Srbiji o zločinu u Srebrenici barem u naznakama promijenio?

Ona odgovara podsjećanjem davlasti u Srbiji ignoriraju presude Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala za genocid. „Sud za ratne zločine u Srbiji dozvolio je da se optuženi za ubojstva u Srebrenici brane sa slobode, a suđenje se oteže u beskraj. Ministar policije RS-a u vrijeme genocida Tomislav Kovač, koji je optužen pred bosanskim sudom, vodi biznis u Srbiji, umjesto da mu se sudi u Srbiji. O haškom suđenju šefu državne sigurnosti Srbije za vrijeme rata Jovici Stanišiću, kome se trenutno sudi i za Srebrenicu, nema ni riječi u srpskim medijima. Kako u takvoj sredini mladi ljudi mogu formirati ispravan stav o onom što se dogodilo u Srebrenici, ili bilo tko promijeniti mišljenje", pita se Izabela Kisić.

Poricanje zločina za nju je „nastavak genocidne politike" kojom se, kaže, svaljuje odgovornost na nove generacije koje sa time nemaju veze.

11. srpnja -  Dan sjećanja na genocid u Srebrenici?

Kao odgovor na tendenciju poricanja zločina, devet nevladinih organizacija, među kojima je i Helsinški odbor za ljudska prava, su u utorak (9.7.) uputile zahtjev Aleksandru Vučiću i drugim predstavnicima srpskih vlasti da prestanu negirati genocid u Srebrenici. Zatražile su i da se 11. srpnja u Srbiji proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Izabela Kisić ipak ne vjeruje da će aktualna vlast u Srbiji zauzeti adekvatan stav prema onome što se dogodilo u Srebrenici, jer upravo ona, kaže, kreira strategije poricanja.

Spriječiti buduće masovne zločine

U Srbiji nema mnogo umjetnika koji tretiraju zločine tokom ratova devedesetih. Među rijetkima je Vladimir Arsenijević, koji u svojim romanima nedvosmisleno osuđuje zločine iz tog perioda. Može li kazalište, odnosno performansa Zlatka Pakovića, efikasnije od drugih umjetnosti utjecati na stav koji o Srebrenici ima prosječan građanin Srbije? Je li, kada je riječ o Srebrenici, u Srbiji moguće „staviti publiku u akciju“, kako je to pisao francuski teoretičar kazališta Antonin Artaud?

Paković objašnjava da je cilj kazališne umjetnosti upravo da se publika stavi u akciju ili da se ona pretvori u javnost.

„Ono što mene u ovom slučaju zanima, i što je prvorazredni socijalni i estetski zadatak, jest da, počevši od Uvoda u predstavu, a naredne godine i predstavom, spriječim buduće masovne zločine. Jer novi će se zločini starih razmjera izvršiti na ovim našim prostorima ukoliko ne ugasimo njihovo kulturno vrelo. Vladajuća kulturna elita širi nacionalističku kulturu mržnje, etničkog čišćenja i genocida, danas podjednako kao što je to radila pod Miloševićevim režimom i za taj režim."

Iako konstatira da su izvršitelji, organizatori i nalogodavci zločina uglavnom osuđeni, ipak ističe da su “akademici tih zločina, pjesnici, duhovnici genocida, i danas najugledniji ljudi u ovom društvu". "Oni bi morali biti prozvani, prokazani i kažnjeni, kako bi pravedni ljudi mogli živjeti ponosno”, ističe Zlatko Paković.

Dominacija „inspiratora zločina"

Dojam je da akcije koje nevladine organizacije u Srbiji realiziraju svakog 11. srpnja i desetljeća prikupljanja podataka, dokaza i dokumenata o zločinu u Srebrenici ipak u dovoljnoj mjeri ne dopiru do jednog dijela stanovništvau Srbiji. Da li performansa Zlatka Pakovića i njegova buduća predstava mogu za zločin u Srebrenici zainteresirati one koji o tome ne znaju ništa?

Za Izabelu Kisić to je „jedini način“ da se dopre do velikog broja ljudi.

„To pokazuje i iskustvo drugih zemalja koje su prolazile kroz slične procese, poput Njemačke“, kaže, ali i dodaje da u Srbiji i dalje „dominiraju inspiratori zločina iz Udruženja književnika Srbije i drugih kulturnih institucija".

„Tu su sjedili intelektualci, pisci, umjetnici, koji su osamdesetih obmanjivali ljude da je nacija ugrožena, da svi mrze Srbe, da Srbima prijeti istrebljenje, poslije čega je slijedilo ubijanje u ime srpske nacije. Oni to rade i danas, ideolozi su uvijek svjesni svojih ideja, ne odustaju, i tu leži najveća opasnost od ponavljanja“.

Zato je uvjerena da je na mladim umjetnicima „da se obračunaju s ratnim huškačima u kulturnim institucijama i da demontiraju njihove laži i stil“.

Kazalište može biti učiteljica budućnosti

Suvremena srpska kultura je svoju imaginaciju sahranila u Srebrenici, a početak njenog povratka u društvo moguć je u kazalištu, napisao je Zlatko Paković u listu „Danas“. Je li njegova performansa mogućnost za povratak te, kako je rekao, „spasonosne" imaginacije?

„ Kazalište je realizirana, predočena imaginacija, imaginacija pretvorena u život, doduše eksperimentalno, na malom uzorku, na kazališnoj sceni, u amfiteatru, ali to je jezgro mogućeg novog života jednog društva. Kazalište, dakle, može biti učiteljica budućnosti”, kaže Zlatko Paković uoči izvođenja performansa „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo".