Juhnke je u kontekstu njemačkog showbiznisa druge polovine prošlog stoljeća, koji nije baš osobito sjajan, bio izuzetna pojava – čovjek o kojem se ne može ništa pozdano tvrditi, što se već sutra ne bi moglo opovrgnuti.

No neke su činjenice ipak pouzdane: porijeklom je iz berlinske četvrti Wedding, otac mu je bio policajac i bio je uvjeren kako će njegov sin postići sjajnu karijeru na pozornicama berlinskih kazališta. Neposredno nakon rata Juhnke je doista počeo nastupati u Slobodnom narodnom kazalištu u Berlinu gdje je legendarni kazališni kritičar Friedrich Luft bio odušervljen njegovim iskonskim komičarskim talentom.

O svojoj slavi sam Juhnke je jednom prilikom rekao: «Jedan mi je prijatelj nedavno rekao - ti si doduše ušao u feljtone, ali nikad nisi prestao biti tema tračerskin napisa. Tome se možeš samo radovati, jer će na taj način tvoje ime ostati dulje u javnosti. Tebi je slava zagarantirana - tebe se više ne može smaknuti. Ti sam sebe možda možeš uništiti, ali nitko ne može reći – taj više nikada ništa neće napraviti. Ljudi svašta pričaju o meni i ima ljudi kojima se puno toga ne sviđa. No nedavno sam čuo rezultate jednog ispitivanja prema kojem je 75 posto ispitanih bilo za mene, a 25 posto protiv. S takvim rezultatima svaki bi političar mogao skakati u zrak od veselja. «

Juhnke je nastupao na pozornicaam diljem Njemačke, a tijekom 50-tih i 60 godina sudjelovao je bezbrojnim, danas na sreću zaboravljenim filmskim produkcijama. Njegov talent, humor i šarm moglo se osjetiti čak i u najbanalnijim televizijskim skečevima. Bez obzira je li nasutpao kao pjevač u stilu svog uzora Franka Sinatre, ili je kao zabavljač vodio svoj šou – uvijek je bio 100 posto angažiran i prepoznatjiv.

U razdoblju obnove nakon Drugog svjetskog rata i gospodarskog čuda, Nijemci su u njemu prepoznali duh tog vremena – mladića, skromnog socijalnog porijekla, koji je vrlo brzo postao slavan. O ekscesima pijanca koji je sam priznao da je alkoholičar, ljudi si govorili kao o nečem što je doduše prilično neugodno, ali se tolerira, kao kod nekog dragog člana obitelji. On je sam rado opskrbljivao bulevarksi tisak informacijama o svojim skandalima - kao na primjer kad se danima opijao u hotelskoj sobi s jednom mladom djevojkom. Njegovi nastupi na televiziji u pijanom stanju, kad je jedva mogao razgovjetno govoriti, bili su teško iskušenje čak i za njegove najveće obožavatelje. No od sredine 80-tih godina sam je sebi obećao da će se ozbiljnije primiti glumačkog posla.

Ozbiljniji njemački kritičari shvatili su da je Juhnke, kada radi koncentrirano i trijezno , vrlo kvalitetan glumac. Filmovi poput «Schtonk» ili duhovite satire «Papagaj» koja se obračunava s neonacizmom, zatim film «Pijanac», u kojem je, na osnovu vlastitih iskustava, izrazio svu tragiku takve egzistencije - sve su te uloge potvrdile njegov ugled glumca koji je u stanju odigrati karakterne uloge. Osobito će ga se pamtiti po ulozi u kazališnom komadu «Hauptmann von Koepenick», koji je prenesen i na filmsko platno, u kojem je glumio lik očajnika, koji usprkos svojih unutanjih razdora, zrači snažnom ljudskošću.

Slično kao i lik iz tog filma, Juhnke je znao očarati čak i svoje najžešče kriitčare. I to je bio dio fenomena Juhnke: kada su svi bili uvjereni kako je pao na samo dno, taj je zabavljač i pučki komedijant uspio zasjati u punom sjaju i najaviti svoj blještavi povratak.