Jonathan A. pozira pred mnoštvom luksuznih njemačkih automobila u Nigeriji i razbacuje se novcem. Tamo se predstavlja kao „Mr. Cash Money“ i gotovine očito ima. No teoretski, on je prijavljen s boravištem u Dortmundu i prema njemačkim dokumentima, on je bez ikakvih sredstava za život.

Ne samo to: izgleda kako Jonathan A. upravo nevjerojatno privlači suprotan spol, a isto tako se može pohvaliti podjednako nevjerojatnom plodnošću – priznao je kako je otac ravno 24 mališana i to sa različitim ženama. Njima je zajedničko da su uglavnom sve iz Afrike i većina iz same Nigerije.

A obzirom da Jonathan A. doduše potječe iz Nigerije, ali sad ima njemačko državljanstvo i kako otkrivaju novinari emisija ARD-Kontraste i rbb24-Recherche, to ne znači samo da njemačka država plaća izdržavanje svih tih mališana i njihovih majki, nego je tu i njemačka odredba o "spajanju obitelji”, uključujući i bližu rodbinu. To pak znači da je zahvaljujući "plodnosti” Jonathana A.dozvolu rada i boravka dobilo već 94 osobe.

Državu je lako varati - nekažnjeno

Makar je rabota Jonathana A. jasna i maltene komična, po postojećim njemačkim propisima on nije nipošto jedini koji zloupotrebljava tu nedorečenost. Po mišljenju stručnjaka, posljednjih godina bilo na desetke tisuća takvih slučajeva, ali podaci su oskudni. Reagirati bi trebali i lokalni uredi za strance, zabrinuti bi trebali biti i u službi za zaštitu djece i mladih, teoretski i diplomatska predstavništva zemalja iz koje potječu te „partnerice“, ali oni to čine tek kad je neki slučaj i više nego sumnjiv.

Problem je i što u Njemačkoj, kao mjera zaštite privatnosti, uopće ne može postojati nekav središnji registar građana. To znači da je dovoljno tek otići u susjednu općinu ili pogotovo pokrajinu, a da tamošnji službenici niti ne mogu znati koliko očinstva je netko već „priznao“. To doduše može Ured za strance, a većina „očinstva“ je ovjerena kod javnog bilježnika.

Axel Boshammer iz ureda za strance okruga Arnsberg pretpostavlja kako je zapravo broj slučajeva mnogo veći nego što se pretpostavlja. Kako nam objašnjava, u pokrajini Sjeverno Porajnje i Vestfalija najviše sumnjivih slučajeva očinstva je za djecu majki iz zemalja zapadne Afrike i zapadnog Balkana. U slučaju Jonathana A. on tu neosporno priznaje kako je to „sustavna zloupotreba priznanja očinstva“.

„Kod lažnog očinstva se radi o tome da se osobama koji nemaju izgleda dobiti dozvola boravka, ipak ostanu u Njemačkoj. Te osobe su spremne i platiti, u pravilu osobi koja ‚priznaje‘ očinstvo.“ No čak i kad biološki to nije tako, takvo „priznanje" nije nekakvo kazneno djelo.

„Tata" zauvijek ostaje tata

Nadležnima tek izuzetno rijetko uspijeva dokazati kriminalnu nakanu takvog djela. Trenutno je kod državnog odvjetništva grada-pokrajine Berlina u postupku optužnica protiv desetočlane bande osoba porijeklom iz Vijetnama, osumnjičenih za “šverc ljudima pomoću lažnih brakova i priznavanja očinstva”. Državni odvjetnik Frank Pohle je uvjeren kako se u barem 20 slučajeva banda poslužila istim, unosnim poslom: među beskućnicima Berlina je našla “očeve” kojima je platila najviše 1.500 eura, a od majki iz Vijetnama je ubirala i po 35.000 eura za takvog “njemačkog tatu” zahvaljujući kojem će dobiti dozvolu boravka u Njemačkoj.

Nadležni u pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji polaze od pretpostavke kako većina osoba koje su stekle trajno pravo boravišta zloupotrebom očinstva onda i trajno ostaju na socijalnoj skrbi države. Utoliko je i zavod za zapošljavanje grada Wuppertala poslao upozorenje pokrajinskom ministarstvu unutrašnjih poslova i kojeg su vidjeli novinari ARD-a.

Već prošle godine su pokrajinski ministri tražili od njemačke vlade promjenu propisa kako bi se spriječilo takvo lažno očinstvo. Jer kad je ono jednom priznato, ono ostaje na snazi bez obzira na sve okolnosti.

Zašto se ne mijenja zakon?

Harald Döring bivši i dugogodišnji sudac Saveznog upravnog suda u području prava stranih državljana također u postojećim propisima vidi „nedorečenost“ kakva se „rijetko može vidjeti“. Čak i ako se pokaže kako „otac“ niti ne tvrdi kako ima ikakve veze s tom ženom, može priznati očinstvo njenog djeteta. „Već i to je razlog da tu moramo ugraditi nekakve pretpostavke, na primjer obiteljsku socijalnu povezanost“, kaže umirovljeni sudac. Ali obzirom da toga nema u propisima, to se niti ne provjerava na nadležnim mjestima.

Još 2017. je pokrajinska vlada Sjevernog Porajnja i Vestfalije je izradila prijedlog promjene zakona u kojem Ured za strance obavezuje provjeriti takve slučajeve gdje se treba majci dati stalno pravo boravišta, ali taj je prijedlog kasnije odbijen u Gornjem domu njemačkog parlamenta.

Milijuni odlaze varalicama

I njemačko ministarstvo unutrašnjih poslova je još 2017. procijenilo kako ima „više tisuća“ slučajeva zloupotrebe priznavanja očinstva i kako posljedice takve prijevare njemačke porezne obveznike košta oko 150 milijuna eura godišnje. Novinari ARD-a procjenjuju kako je trošak najvjerojatnije kud i kamo veći. Jer samo Johnatan A. i njegova brojna „obitelj“ državu košta oko 1,5 milijuna eura godišnje, uključujući i potporu samom „nezaposlenom i siromašnom ocu" od 22.500 eura godišnje.

Na upit novinara, njemačko ministarstvo pravosuđa tvrdi kako će „u skorije doba“ u proceduru doći prijedlog izmjena odgovarajućih zakonskih propisa, ali nije rečeno i kada. Što se Johnatana A. tiče, on neće čekati: u međuvremenu je podnio zahtjev za priznavanje još dva „očinstva“.

Chris Humbs / Olaf Sundermeyer, rbb