Grčka je i dalje u fokusu. Nakon što se premijer Alexis Tsipras povukao s dužnosti, parlament u Ateni je raspušten i 20. rujna se održavaju novi izbori. I dalje je otvoreno pitanje što će biti s dogovorom koji je postignut s međunarodnim kreditorima. Trećim paketom pomoći Grčkoj predviđeno je između ostaloga i povećanje poreza na dodanu vrijednost (PDV) za gastronome.

Koliko je taj porez učinkovit i što grčka vlada uopće poduzima kako bi taj novac doista završio u državnoj blagajni? Primjenjuje se jedna stara metoda. Grčki poreznici intenzivno „češljaju“ mnoge lokale i dućane. Idu od jednog do drugog i ne libe se kazniti ih visokim kaznama. No, koliko je uspješna ta metoda utjerivanja poreza? I kako na nju reagiraju poduzetnici?

Posjetili smo Petrosa Loukasa. U jednom starom dijelu Soluna već 20 godina on je vlasnik restorana. U njegovu tavernu u dva desetljeća još nikada nisu kročili porezni inspektori. On je iznimka, kako se trenutno čini. Kontrole su pojačane otkako je Syriza na vlasti u Grčkoj.

Petros Loukas smatra da se kontrole ne isplate. „Da ti kažem nešto: kontrole su uvedene samo kako bi se pokazalo da se nešto događa.“ Kontrolira se samo da bi se kontroliralo, dodaje gastronom. „Siguran sam da svi već i unaprijed znaju tko je utajio porez, a tko ne. Kada na internetu čitam da na Mykonosu salata košta 56 eura, pa što bi oni kod mene htjeli kontrolirati? Salata, za koju zaračunam tri eura? Bolje da ne pričam više o tome, to će mi možda donijeti samo peh.“

Sumnje u učinkovitost

Mnogi poslovni ljudi u Grčkoj sumnjaju u učinkovitost takvih mjera poreznih vlasti. Njima je sve to poznato i od ranije. Obični građani su ionako uvijek plaćali porez, smatraju. A razlog zbog kojeg grčka država od toga nije profitirala je nešto sasvim drugo, tvrdi Jiannis Tsironis, vlasnik kafića u jednom selu na obroncima poluotoka Halkidikija.

U 40 godina njemu se samo jednom dogodilo da je jednom trgovcu na veliko nešto vratio – a da pritom nije izdan račun. „Kontrolirali su me i morao sam platiti kaznu. Baš kao i mnogim drugima i meni se dogodilo da mi je poreznik izravno u lice rekao da je potkupljiv. I da će šutjeti ako mu dam mito.“

Takve priče u Grčkoj danas može ispričati gotovo svaki poduzetnik. One su bile sastavni dio prakse grčkih poreznih vlasti. Jiannisu se i danas naježi koža kad se sjeti što se jednom njegovom starom kolegi dogodilo u 80-im godinama prošlog stoljeća. Državi je dugovao 80 milijuna drahmi. Bilo je to za vrijeme vladavine socijaldemokratskog PASOK-a. Tada se rijetko kontroliralo, a još rjeđe predavalo porezne prijave. Eventualno kad bi se direktno srelo nekog poreznika. Jiannis se još sjeća jednog detalja:

„Tri porezna službenika došla su nenajavljeno u kafić.“ Ponudili su mu da od 80 milijuna plati samo dva milijuna drahmi poreza, ali samo ako svatko od njih za to dobije po dva milijuna – dodatno. Osim toga su mu savjetovali da porezne dokumente polije kipućom vodom i da tijekom sljedeće eventualne kontrole kaže da je u kafiću pukla vodovodna cijev.

Problem je bila država, a ne građani

Mnogi poduzetnici poput Jiannisa danas su čvrsto uvjereni da su grčku državu opljačkali državni službenici. I još se nije uhvatilo krivce za krizu. Grčki građani uvijek su plaćali svoje obveze, ali taj novac nikada nije stigao u državnu blagajnu, žali se. Zato su, dodaje, blagajne danas prazne, zato i tako visok dug, ugovori o financijskoj pomoći izvana, gubitak ugleda stranaka. U turističkim centrima i na otocima, tamo gdje ima i najviše utaje poreza, može se čuti da su mnogi ljudi spremni platiti svoj dio poreznog kolača.

Ono čega nedostaje je povjerenje u državu, povjerenje da će ona dobro upravljati novcem poreznih obveznika. Tako misli i Kostas Toliadis, vlasnik restorana na obali: „Oni (porezni inspektori, op. red.) ponekad navrate obučeni kao turisti, naruče nešto za jesti. Ako vide da si na stol stavio račun, onda idu dalje. Ako ne, ona kontroliraju. Njima je prije svega važno zaračunavamo li 23 posto PDV-a.“ Ponekad dođu i kad je restoran pun, tada nastaje panika i „ako nisam korektan, moram računati s visokim kaznama“.

Visoke kazne bez uspjeha

Novčane kazne za pogrešno izdane račune iznose i do 1.000 eura. To je doživio Stelios, Kostasov kolega. Jednoj mladoj ženi nije izdao račun za kuglicu sladoleda koja košta 1,50 eura. Tijekom kolovoza u istom turističkom mjestu boravio je kompletni tim poreznih službenika. Čim bi ih netko prepoznao, vijest bi se proširila brzinom munje. A čim bi službenici otišli, opet sve po starom – račune se nije izdavalo. Kostas Toliadis i njegovi kolege smatraju da je PDV previsok, mnogi bi ga htjeli platiti, ali ne mogu. Zahtijevaju smanjenje porezne stope, i to i iz još jednog sasvim drugog razloga.

„Pitanje je kamo ide sav taj novac i što se s njim događa? Ljudi koji su ranije trebali upravljati tim novcem su ga pronevjerili. To nas je dovelo u kriznu situaciju. Kao lignja koja pljuca crnilo kako je se ne bi vidjelo, isto tako su nam porezni službenici mazali oči plaćenim mitom, osjećali su se kao da ih štiti država. A porezni prihodi su završili u njihovim džepovima.“ Građani su uvijek plaćali, ponekad više, ponekad manje. Ali taj novac nije nikad završio u državnoj blagajni. „A čak i da je završio, ovo nije Njemačka. Nitko mi ne objasni što ja dobijem natrag od države? Gdje država pomaže u socijalnom sektoru? Ili medicinskoj skrbi?“