Drugog listopada 1940. guverner Varšavskog distrikta Ludwig Fischer potpisao je naredbu izolacije „židovske četvrti“ u okupiranom glavnom gradu Poljske. Uskoro je živahna metropola s najvećom židovskom zajednicom u prijeratnoj Europi dobila najveći geto na europskom kontinentu.

U jesen 1939. kad je njemački Wehrmacht napao Poljsku u toj zemlji je živjelo gotovo 3,5 milijuna Židova, deset posto ukupnog stanovništva te zemlje. Okupatori su oduzeli njihovu imovinu i stjerali ih u 400 geta.

U Varšavi je „židovska četvrt“ 16. studenoga 1940. ograđena zidom visokim tri i pol metra na kojem je bila i bodljikava žica. Židovima koji bi se bez propusnice našli izvan geta prijetila je smrtna kazna.

Iako je 280.000 varšavskih Židova predstavljalo trećinu stanovništva Varšave, za geto je bilo predviđeno samo 2,4 posto ukupnog gradskog teritorija. Nakon prisilnih preseljenja iz drugih dijelova Poljske tu je povremeno bilo i do 450.000 ljudi na četiri četvorna kilometra.

Uvjeti nedostojni čovjeka

„Život u getu obilježavala je prije svega stravična tjesnoća“, pričao je književni kritičar Marcel Reich-Ranicki (1920.-2013.), koji je preživio Varšavski geto. „Higijenski uvjeti bili su fatalni. TBC, tifus i pjegavi tifus su se širili. Svakoga jutra su ispred vrata ležali leševi i pokapani su u masovne grobnice."

Za njemačke okupatore je „židovska četvrt“ bila turistička atrakcija. Nacistička organizacija Kraft durch Freude - KfD (Snaga kroz veselje) nudila je obilaske geta autobusom.

Izletnici bez osjećaja

„Na groblje su stalno dolazile različite skupine izletnika (vojnici, civili), većina njih nije pokazivala suosjećaj sa Židovima. Posebno zanimanje je privlačio sjenik u kojem su preko dana ležali deseci leševa. Danas sam bio tamo, to je morbidno", zabilježio je 20. 6. 1941. Emanuel Ringelblum. Leševi su izgledali „kao kosturi".

Židovskom povjesničaru Ringelblumu možemo zahvaliti za opsežan izvještaj o svakodnevici u Varšavskom getu. Taj izvještaj u međuvremenu pripada u svjetsku dokumentarnu baštinu UNESCO-a. Najčešći uzrok smrti bila je glad. Prema njemačkoj uredbi stanovnici geta su dobivali 184 kilokalorije dnevno, dok je norma za Poljake iznosila 634, a za Nijemce 2.310 kilokalorija.

Masovne deportacije

Geta su nacisti zamislili samo kao privremene postaje za Židove na putu u logore smrti. Nakon što je u siječnju 1942. na Konferenciji na jezeru Wannsee donesena odluka o „konačnom rješenju židovskog pitanja“ nacisti su počeli geta zatvarati, a njihove stanovnike slati u plinske komore.

Od srpnja 1942. je sedam tjedana oko 300.000 Židova iz Varšave deportirano u 80 kilometara udaljeni logor smrti Treblinka i tamo ubijeno. U getu je ostalo 35.000 većinom mladih muškaraca koji su službeno radili za njemačka poduzeća. Još 25.000 stanovnika geta se sakrilo. Sve više njih se odlučivalo za otpor. Htjeli su radije poginuti u borbi nego biti ubijeni u plinskim komorama.

Ustanak

Kad su 19. travnja 1943. u geto umarširale kolone SS-ovaca kako bi deportirali i posljednje preostale stanovnike geta, bili su potpuno iznenađeni. Nitko nije očekivao da Židovi mogu pružiti otpor. „Židovski ustanici su pucali na tenkove i vozila i bacali na njih Molotovljeve koktele. Nakon pola sata naše jedinice su bile razbijene i demoralizirane“, zabilježio je vođa SS-ove grupe Jürgen Stroop.

750 boraca naoružanih pištoljima i granatama branili su se protiv 2.000 teško naoružanih vojnika, SS-ovaca i policajaca. 23-godišnji vođa ustanka Mordechaj Anielewicz uspio je još nekoliko dana prije smrti zapisati: „Ono što smo doživjeli ne može se opisati riječima: dvaput smo prisilili Nijemce na bježanje iz geta. Moj životni san se u svakom slučaju ostvario: geto se sam brani.“

Ali, ustanici na kraju nisu imali šanse. Kad je 16. svibnja 1943. razorena Velika sinagoga Stroop je zabilježio: „U Varšavi više ne postoji židovska četvrt.“

Pad Willyja Brandta na koljena

Ustanak geta i ubojstvo 90 posto poljskih Židova došli su u žarište zanimanja javnosti kad je tadašnji njemački savezni kancelar Willy Brandt u prosincu 1970. kleknuo ispred spomenika junacima Varšavskog geta. Ta neočekivana gesta protumačena je kao izraz poniznosti – i kao simbol Brandtove politike prema Istoku usmjerene na dijalog s komunističkim vladama.

Ipak, ona je prešućena u poljskim medijima – osim u jednim malim židovskim novinama koje su donijele o tomu kratku vijest. Brandtov pad na koljena podsjetio je naime na to da se holokaust najvećim dijelom odvijao na području okupirane Poljske. A to je službena politika pod komunističkom vlašću pokušavala prešutjeti.

Poljska rasprava

„U javnoj raspravi se govorilo o zločinima nad Poljacima, a ne nad Židovima. To je bila polonizacija žrtava, koju je provodila vlada“, kaže poljski povjesničar Mariusz Jastrzab iz Muzeja za povijest poljskih Židova POLIN u Varšavi. Da su polovica od šest milijuna poljskih žrtava bili Židovi gotovo uopće se nije spominjalo. „Komunističkim vladama je nedostajala legitimnost i tako su one uvijek govorile o poljskom mučeništvu.“

Danas poljska vlada želi „poljsko-židovske odnose prikazati kao priču o toleranciji“ i u prvi plan stavlja samo poljske junake koji su unatoč smrtnoj opasnosti pomagali Židovima. Jastrzab upozorava na opasnost jednostranog prikazivanja lijepe strane povijesti.

Kao vodič učeničkim i turističkim skupinama on je ipak ponosan da u međuvremenu svatko tko prođe preko područja bivšeg geta bude podsjećen na to tamno poglavlje u povijesti ovoga grada. Pored spomenika junacima ustanka ima puno grafita, spomen-ploča i ploča ugrađenih u pločnike koji podsjećaju na žrtve Varšavskoga geta. Sve to je ranije bilo nezamislivo.