Farid Borsali je na putu u kavanu sindikata. 56 mu je godina i radi u jednoj tvornici Peugeota kod Pariza. U kavani se dogovorio s kolegama kako bi zajedno izašli na prosvjede. „Mi radimo u smjenama i ja sam noćna smjena. Nemoguće da tako moram raditi dok mi bude 64 godine!“ - ogorčeno kaže Borsali novinaru njemačke postaje ARD.

Milijun Francuza je već zbog toga izašao na ulice, a u tome ih podržava i većina stanovništva te zemlje. Plan jest produžiti životnu dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine starosti i koliko god je to Francuzima neprihvatljivo,  Nijemci bi mogli tek sanjati o takvim uvjetima: ovisno o godini rođenja, ovdje će u mirovinu s preko 65, a uskoro tek kad navrše 67 godina.

Monika Queisser iz Organizacije za ekonomsku suradnju (OECD) nam objašnjava kako je teško uopće uspoređivati mirovinske sustave među zemljama Europske unije. No svi u Europi su suočeni s golemim problemom: „Najprije je tu činjenica kako je već u šezdesetima posvuda pao broj novorođenih, a onda je tu i činjenica da se može očekivati duži život. Sad se mora vidjeti kako da se to dodatno opterećenje tako podjeli da ne padne samo na leđa mladih. Ali to se mora i financirati“, kaže Queisser za ARD.

Kad mi je dosta posla?

U Europi zapravo postoje velike razlike među zemljama u sva tri ključna pitanja: u navršenoj životnoj dobi za mirovinu, koliko čitav mirovinski sustav opterećuje državni proračun i, što je umirovljenicima valjda najvažnije, kolika će biti mirovina u usporedbi s posljednjom plaćom?

Kod starosti, tu je gotovo redovito razlika između teorije – dakle zakonske odredbe i prosječne dobi kad se doista odlazi u mirovinu. U Nizozemskoj se doduše propisuje da se radi do 66 godina i tri mjeseca starosti, ali realno se odlazi u mirovinu sa 63,4 godina. U Njemačkoj se dob postupno povećava i sad su došli na red oni koji moraju raditi do 63,8 godina, ali odlaze par mjeseci ranije i slično kao u Nizozemskoj, sa 63,2 godine. U Francuskoj jest teorija otići u mirovinu sa 62 godine, ali zapravo se prestaje raditi već sa 60,7 godina. Još kraće se radi u Grčkoj: i tamo se odlazi sa 62 godina, ali dobni prosjek novopečenih umirovljenika je samo 59,5 godina.

Kod Francuske, makar je tu granica razmjerno niska, treba upozoriti kako će punu mirovinu dobiti samo oni koji su i počeli raditi - i uplaćivati za mirovinu točno na svoj 20. rođendan, dakle koji su napunili 42 godina staža. No bez obzira na to, Francuzi dobivaju lijepu mirovinu: po statistikama OECD-a, mogu računati na 74% onoga što su posljednji put dobili na račun kao plaću, u Njemačkoj je to samo 53%. Talijani se mogu nadati čak 82% posljednje neto plaće, Grci čak 84%. Usporedbe radi, stanovnici Litve će dobiti manje od trećine – 31%, a Nizozemci gotovo čitavu plaću: 89%.

Teret za državu

Naravno, to onda košta –i netko to mora plaćati. U Italiji i Grčkoj mirovine gutaju više od 15% državnog proračuna, a i u Francuskoj je to 13,4%. Njemačka država je tu daleko manje velikodušna – umirovljenicima odlazi tek 10,4% troškova države, a može zbuniti što Nizozemska, makar s odličnim mirovinama tek 5% proračuna odlazi umirovljenicima.

Razlog tome je jednostavan: tamo i tvrtke i zaposleni redovito uplaćuju i u dodatne mirovinske fondove samih tvrtki ili strukovnih udruga. Takva kombinacija državnih i privatnih mirovinskih fondova je raširena i u drugim skandinavskim zemljama kao što su Danska ili Švedska, ali i Irci nemaju drugog izbora nego uplaćivati u dodatni mirovinski fond jer njihova država za umirovljenike odvaja samo 3,3% svojih troškova.

Za Francuza kao što je Farid sve to nije važno. „Ako moram raditi dvije godine duže, to znači živjeti dvije godine manje“, misli ovaj radnik tvornice automobila. Koliko god da mu se objašnjavalo da će mu i tako biti mnogo bolje nego mnogim drugim umirovljenicima Unije, niti ne pomišlja prestati odlaziti na prosvjede.

aš(ard)