Milijuni su skupili dovoljno hrabrosti i izišli na ulice. Vojska i policija je upotrijebila suzavac. Ne strojnice. To i je zapravo vijest dana: građanski rat se nije dogodio. No to ne znači da se može odahnuti. Ali barem predahnuti i nadati se.

Bilanca „Majke svih prosvjeda" je već sama po sebi dovoljno strašna. Dva prosvjednika su ubijena hicima u glavu, jedan policajac ubijen očito iz zasjede, više od 400 uhićenih. O neograničenom korištenju prava na prosvjed ne može biti riječi: policija je povorke oporbe sprječavala u kretanju prema središtu grada. Pa ipak: ratnička retorika režima je nagoviještala još goru situaciju. I što je još važnije: građani se nisu dali zastrašiti nego su u tisućama izišli na ulice diljem zemlje i pokazali obraz.

Oporba u pozadini

I danas će marširati i isto tako i sutra. Takav je barem plan oporbe. Pokretač promjena u Venezueli je jednostavno golema masa ljudi kojoj je dosta vladavine ovog režima. I to je jedino što je preostalo jer je režim oporbi oduzeo posljednju mogućnost utjecaja na zakonodavne odluke.

No ponovljenom zlouporabom Vrhovnog suda šef države Maduro se sam raskrinkao. Činjenica da su vrhovni suci po njegovom nalogu povukli blokadu parlamenta se pokazao kao trik koji se pretvorio u strateški pogrešan potez. Međunarodna zajednica je u tom trenutku, napokon, izgubila strpljenje. Kritike, upozorenja i pokude na račun čavističkog predsjednika (čavizam kao politika u duhu pokojnog bivšeg predsjednika Huga Chaveza, op. ur.) pljušte svakodnevno. Na inicijativu Kolumbije, Venezuelom bi se trebali pozabaviti i Ujedinjeni narodi.

Ako oporbi pođe za rukom održati intenzitet prosvjeda i ako oni ostanu mirni, postoje izgledi za obnavljanje dijaloga pod novim okolnostima. Dosada je režim igrao uspješno na kartu vremena, ponovljenim prekidima pokušao pregovore odvući u vječnost, sve dok oporba ne povuče prosvjednike s ulice. U slučaju novih pregovora, vlada će morati izići u susret drugoj strani. A oporba umjerenim čavistima mora jamčiti da u slučaju promjene na vlasti neće masovno biti trpani u zatvore.

Izbori?

Madurova vlada sve češće govori jedno, a radi drugo. S jedne strane šef države odjednom govori o mogućnosti novih izbora, a s druge privodi oporbene političara i prosvjednike naziva pučistima. S jedne strane pokazuje spremnost za dijalog, a s druge podržava militantne čavističke milicije i obećava im oružje. No sve više njegovi pokliči u slavu naroda i domovine nalikuju onima koje je vrh DDR-a puštao u javnost kratko prije pada Zida i sloma države.

Maduru ne treba vjerovati. No njegovi sljedbenici se mogu predomisliti ako ih se uvjeri da bi s oporbom u Venezueli ponovno mogla zavladati pravna država. Na ulicama nisu neke pučističke bande ubojica kojima upravlja Washington nego građani Venezuele. „Socijalizam na njegovom putu ne može zaustaviti ništa", rekao je kratko prije pada zida ostarjeli šef DDR-a Erich Honecker. No prevario se. Nije računao s građanima koji su slobodu uzeli u svoje ruke.