Još je bilo rano jutro kada je krenula neprestana topnička paljba po utvrdama i rovovima kod Verduna. Nijemci su dopremili 300 vlakova streljiva i pucali iz svih oruđa — satima. Tutnjava topova čula se 150 kilometara daleko.

Zapovijed za napad na Francuze dao je načelnik Glavnog stožera Erich von Falkenhayn. Želio je okončati rovovski rat koji je od rujna 1914., nekoliko mjeseci nakon početka Prvog svjetskog rata, trajao na Zapadnom bojištu između Belgije i Francuske.

„Planirao je probiti bojišnicu i vratiti se pokretnom (manevarskom) ratovanju", kaže povjesničar Olaf Jessen, autor knjige „Verdun 1916: Prabitka stoljeća“ (Verdun 1916: Urschlacht des Jahrhunderts), u razgovoru za DW.

Zarobljeni u „paklu Verduna"

Međutim, Falkenhaynova računica nije uspjela. Umjesto brzog proboja, deset mjeseci se ogorčeno borilo za svako selo i svaki brežuljak. Francuska parola glasila je „On ne passe pas!“ („Neće proći!“). Bitka je postala simbol besmislenog krvoprolića. Tijekom iscrpljujućeg rovovskog rata vojnici su preživljavali u zemunicama: štakori, uši, hladnoća i loša prehrana razarali su živce, a smrt je bila stalni pratilac. Neprijatelj je često bio udaljen svega 30 metara.

Najmodernije topništvo trebalo je iznuditi odluku — teški minobacači, bacači plamena, strojnice. Na prostoru manjem od 30 četvornih kilometara ispaljeno je 26 milijuna granata i 100.000 granata s bojnim otrovom. Ljeti se nad bojištem širio prodoran smrad leševa; dijelovi tijela, izbačeni udarnim valovima eksplozija, visjeli su po granama spaljenog drveća. Zimi su vojnici stajali do koljena u ledenoj vodi i blatu, mučeni žeđu — pili su iz kišnih lokvi u kojima su, između lešina konja, iskrvarili njihovi suborci.

„To nečovječno iskustvo urezalo se u kolektivno pamćenje pojmovima poput ‘krvavog mlinia' i ‘pakla Verduna’“, kaže Jessen. Čovjek je tada postao „puko ratno sredstvo“. Užas se ogleda i u pismima vojnika njihovim obiteljima.

„Verdun, strašna riječ! Bezbroj ljudi, mladih i punih nade, moralo je ovdje izgubiti život, njihove kosti sada negdje trunu — između položaja, u masovnim grobnicama, na grobljima“, piše dvadesetogodišnji student teologije Paul Belike obitelji.

„Bitka je bila neuobičajeno surova“

Brutalni rovovski rat odnio je više od 300.000 života i ostavio preko 400.000 ranjenih. U prosincu 1916. bojište je, nakon bezbrojnih topničkih udara, nalikovalo mjesečevu krajoliku. „Bitka je bila neuobičajeno surova, čak i za prilike Prvog svjetskog rata“, kaže Jessen. „Toliki broj mrtvih na tako malom prostoru do tada nije zabilježen nigdje drugdje.“

U početku su Nijemci napredovali, ali su „Francuzi potom povratili gotovo cijeli teritorij koji su Nijemci mjesecima osvajali uz velike gubitke“, kaže Jessen. „Nakon 300 dana i 300 noći njemačka je strana stajala praktički tamo gdje je ofenziva počela u veljači 1916.“ Jedan od razloga bila je dulja smjena njemačkih vojnika na bojištu: „Borbeni moral Nijemaca bio je slomljen iscrpljenošću.“

Falkenhaynov protivnik, branitelj Verduna Philippe Pétain, od početka je primjenjivao princip rotacije vojnika. Gotovo svaki francuski vojnik bio je upućivan u rovove kod Verduna, ali je nakon nekoliko dana mogao biti zamijenjen. „Time se sprječavalo brzo iscrpljivanje i demoralizacija“, kaže Jessen.

Pustiti neprijatelja „da iskrvari"

Nakon što je ofenzivna strategija propala, Falkenhayn je 29. kolovoza 1916. smijenjen s mjesta načelnika Glavnog stožera Vrhovne komande; naslijedio ga je Paul von Hindenburg. Njemačke su trupe već bile potrebne na drugim mjestima, prije svega na Sommi, gdje su britanske snage u lipnju 1916. pokrenule ofenzivu kako bi rasteretile Francuze kod Verduna.

Bitka je okončana 18. prosinca. Falkenhayn je kasnije u memoarima pokušao svoju ulogu prikazati u blažem svjetlu, tvrdeći da je želio „pustiti francusku vojsku da iskrvari“. „Ako za dva mrtva njemačka vojnika mora krvariti pet Francuza, to je dobra i obećavajuća stvar“, napisao je.

„Preživjeli veterani tu su izjavu doživjeli kao izdaju — jer su shvatili da ih je jedan od njihovih generala vidio samo kao ljudski materijal", kaže Jessen.

Prekretnica u Prvom svjetskom ratu

„To nije bila odlučujuća bitka, ali jest vrlo važna prekretnica u povijesti Prvog svjetskog rata“, naglašava povjesničar — svojevrsni zaokret prema njemačkom porazu. Također je pomaknula ravnotežu moći u Njemačkoj prema vojnoj diktaturi i ubrzala ulazak SAD-a u rat.

I takozvana „legenda o nožu u leđa“ oživjela nakon Verduna: Vrhovna komanda, Hindenburg i Erich Ludendorff, nakon 1918. nisu željeli preuzeti odgovornost za poraz i širili su sliku neporažene vojske na bojištu, kojoj su navodno socijaldemokrati, socijalisti, pristaše demokracije i Židovi zadali udarac s leđa.

Mjesta sjećanja

Danas je Verdun u Njemačkoj sinonim za apsolutnu besmislenost rata, dok je u Francuskoj tragedija Verduna isprepletena s osjećajem nacionalnog jedinstva i čak pobjede — iako je u stvarnosti bila vojni zastoj uz cijenu nečovječnog stradanja. Godine 1932. otvorena je kosturnica s posmrtnim ostacima bezbroj nepoznatih vojnika. A od 1967. Memorijalni centar Verdun podsjeća na poginule u rovovskom ratu.

Još 1914. britanski pisac Herbert George Wells skovao je frazu „The war that will end war“ („Rat koji će okončati sve ratove“). Ako je ijedan francuski ili njemački vojnik koji je poginuo kod Verduna vjerovao da vodi „rat za okončanje svih ratova“, prevario se.

Više od sto godina kasnije ponovno se pojavljuju slike rovovskog rata — ne na crno-bijelim fotografijama, već na suvremenim snimkama iz Ukrajine. „Ako pogledate današnje slike iz Donbasa, mogu se uočiti velike paralele“, kaže Jessen. „Tada (u Prvom svjetskom ratu) svi su akteri ostajali prikovani za ‘pokeraški stol’, vjerujući da bez konačne pobjede ne mogu opravdati ogromne gubitke, čekajući psihološki i politički slom protivnika. To veoma podsjeća na situaciju u Ukrajini i Rusiji. Trenutačno nema proboja.“

Nekadašnji neprijatelji, Njemačka i Francuska, danas su dobri prijatelji. Povjesničar Olaf Jessen nada se da ćemo iz povijesti nešto naučiti.