Rezultati studije su više nego jasni: mi novinari imamo moć da svojim izvještavanjem odlučujemo o ljudskim životima. Ili drugim riječima: naši izvještaji mogu ubiti. I to onda kada izvještavamo o terorističkim napadima, sa slikama žrtava i počinitelja, špekulacijama o motivima napada i pozadini, emotivnim izborom riječi – a pogotovo ako je to sve na naslovnoj stranici ili u živom televizijskom prijenosu.

Michael Jetter, stručnjak za medije sa Sveučilišta Zapadne Australije u Perthu, godinama se bavi istraživanjima povezanosti medija i terorizma. Za svoju nedavno objavljenu studiju analizirao je 61.000 terorističkih napada izvršenih u razdoblju od 1970. do 2012. u preko 200 zemalja i proučio ih u vezu s razmjerom izvještavanja u američkom New York Timesu. Rezultat istraživanja je potkrijepio hipotezu da je broj terorističkih napada u korelaciji s intenzivnim medijskim napisima.

U studiji se tvrdi da svaki dodatni izvještaj o terorističkom napadu povećava broj napada u narednom tjednu za 1,4. No je li to doista tako? Jetter tvrdi: „Vidi se da, kada se izvještava o uraganu a ne o Al Kaidi, narednog tjedna ima manje napada." Jedan mogući razlog je jednostavna psihologija.

Umrijeti kao Goetheov „Werther"

Tu bi se moglo raditi o tzv. Wertherovom učinku koji vodi iz jednog u drugi napad. Sociolog David Philips je ovaj pojam uveo 1970. godine, inspiriran Goetheovim romanom „Jadi mladog Werthera". Glavni protagonist tog djela oduzima si život zbog neostvarene ljubavi, i već tada, u 18. stoljeću, ga mnogi oponašaju.

„Pod Wertherovim učinkom se podrazumijeva fenomen da broj samoubojstava drastično raste ako se u medijima prominentno i senzacionalistički izvještava o samoubojstvu", kaže Benedikt Till, psiholog na Medicinskom fakultetu u Beču.

To je posebno onda slučaj kada se samoubojstvo detaljno opisuje. Ili motivi samog čina (samoubojstvo zbog razvoda ili dugova) koji postaju predmet najgorih špekulacija. „Sve to ima mnogo potencijala za identifikaciju", kaže znanstvenik Till. Čak i fotografije bližnjih koji žale za samoubojicom mogu potaknuti potencijalne „imitatore".

Naravno da senzacionalistički napisan članak ljude koji nisu u krizi neće natjerati da dignu ruku na sebe. Ali za nekoga tko razmišlja o samoubojstvu i tko je već u „suicidalnom razvojnom procesu", medijski napisi bi mogli biti kap koja prelijeva čašu.

No kada je riječ o temi samoubojstva novinari u međuvremenu znaju kolika je njihova odgovornost. Novinarski kodeks sugerira suzdržanost prilikom izvještavanja o tome. Na žalost, takva direktiva za sada ne postoji kada je riječ o terorističkim napadima. A posljedice su fatalne.

Koliko trebamo izvještavati?

„Već postoje prva istraživanja koja ukazuju na to da se teroristički napadi imitiraju. Dakle, kada se u medijima intenzivno izvještava o terorističkim napadima ili krvoprolićima to dovodi do drugih napada", kaže Till. Medijski izvještaji bi mogli kod već radikaliziranih osoba, ali koje su do tog trenutka bile ambivalentne, biti upravo ta kap koja prelijeva čašu. Tillovi američki kolege su izradili nacrt kodeksa za novinare koji izvještavaju o masovnim ubojstvima. Njemačkim novinarima je do sada nedostajao ovakav vid orijentacije.

No, nije samo važno kako se izvještava o terorističkim napadima već i koliko. To je vrlo jasno u studiji Michaela Jettera. „Mi bismo trebali izvještavati manje, pa ćemo onda vidjeti i manje napada", kaže ovaj stručnjak za medije. To znači ne samo manje fotografija, manje uvodnih članaka, manje emocionalnih riječi, nego i općenito manje tekstova, tvrdi on.

Jetter ima još jednu teoriju o tome zbog čega više članaka dovodi do više napada. „Tu bi mogao biti ključan potpuno racionalan plan terorističkih organizacija koje koriste trenutak ogromne medijske pažnje i zbog toga jednostavno izvedu još nekoliko napada."

Bilo da je u pitanju Wertherov učinak ili racionalno planiranje, činjenica je da svaki članak teroristima daje pažnju za kojom žude.