Sporazum o povratku ilegalnih useljenika donosi korist i EU i Turskoj. Obje strane time dobivaju ono što već dugo traže. No naravno kao i svugdje gdje ima pobjednika i ovdje ima gubitnika. Riječ je prije svega o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana ili Iraka koji u Europskoj uniji pokušavaju pronaći utočište od rata, gladi i siromaštva. Turska je jedina država, kandidat za ulazak u EU za čije građane i danas važi vizni režim. Obavezivanje vlade u Ankari da ponovo preuzme ilegalne useljenike koji dolaze iz te zemlje bila je cijena koju je morala platiti za otvaranje puta ka bezviznom režimu.

Trogodišnje prijelazno razdoblje

Turska strana pokušava uvjeriti kritičare kako sporazum sadrži ustupke koje moraju učiniti obje strane. Ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu tako govori o "paralelnom procesu napretka". Ministar za odnose s EU-om Egemen Bagis je izjavio kako Turska zadržava pravo odustajanja od sporazuma ukoliko "u dogledno vrijeme" ne dođe do potpune liberalizacije viznog režima. On je rekao kako očekuje da cijeli proces bude okončan u roku od tri godine. U tom razdoblju će Turska dobiti pomoć EU-a za opremanje državne granice specijalnim kamerama za noćnu kontrolu, a bit će formiran i poseban centar u kojem će stručnjaci koji govore strane jezike određivati iz koje države dolaze ilegalni useljenici.
U javnosti Turske se javlja zabrinutost jer se vjeruje da ova zemlja na ovaj način preuzima preveliki teret na svoja pleća. Ahmet Icduygu, sa Sveučilišta Koc u Istanbulu smatra da to neće biti tako. "Do prije deset godina u Tursku je godišnje stizalo oko 90.000 izbjeglica. Proteklih godina je taj broj opao na 40.000." Stoga se za Tursku stvari ne mijenjaju previše, a potpisivanje spomenutog sporazuma je ionako preduvjet ne samo za viznu liberalizaciju nego i za članstvo Turske u EU.

Čiji su problem izbjeglice?

Andrew Gardner iz organizacije Amnesty International je istodobno zabrinut za sudbinu migranata. "Pitanje je gdje ti ljudi mogu zatražiti azil", kaže on. Već su zabilježeni slučajevi da su izbjeglice iz Afganistana jednostavno vraćene u tu zemlju, a da im u Turskoj nije dozvoljeno ni da prođu uobičajeni postupak za dobivanje azila. "Ubuduće će još više izbjeglica biti vraćeno, prvo iz EU u Tursku, a potom dalje u zemlju porijekla", navodi Gardner.

Izbjeglice iz Sirije za sada nisu pogođene time, jer one i u Turskoj imaju status ratnih izbjeglica i ne mogu biti vraćene u domovinu. Ipak, događalo se da se i taj propis krši i da su pojedine izbjeglice prisilno vraćene, tvrdi aktivist Amnesty Internationala.
Lami Bertan Tokuzlu, stručnjak za ustavno pravo sa Sveučilišta Bilgi u Istanbulu tvrdi kako izbjeglice moraju uživati veću zaštitu. On kaže da međunarodno pravo i Ženevska konvencija nalažu da izbjeglice imaju pravo zatražiti azil u onoj zemlji u kojoj to žele. "S obzirom na to da su države EU-a među onima koje slove kao ciljne države brojnih izbjeglica, EU bi morala preuzeti i veću odgovornost", smatra Tokuzlu.
On istodobno upozorava da se ne gaje prevelike nade da se granice Turske mogu u potpunosti kontrolirati. To se posebice odnosi na granicu s Irakom i Sirijom. Tako su u prošlosti upravo preko tih područja u Tursku često upadali borci kurdskog pokreta PKK. Tokuzlu stoga tvrdi da vlada u Ankari ne može jamčiti da će na tim granicama zaustaviti priliv ilegalnih useljenika.