S pomiješanim je osjećajima u hrvatskoj javnosti dočekana vijest da će se Hrvatska kandidirati za Europsko prvenstvo u košarci 2015. godine, odnosno dio tog natjecanja. Naime, već od ranije izabranoj Ukrajini domaćinstvo je onemogućeno zbog rata koji je izbio u međuvremenu. Tu će ulogu preuzeti više zemalja zajedno, prema odluci kontinentalne košarkaške federacije. Hrvatski savez u tom sportu zato je dobio odobrenje Vlade RH da se kandidira za ugošćavanje jedne od četiri natjecateljske skupine, kao i same završnice turnira.

Vladino odobrenje jest u biti financijska garancija za ulog od 41 milijun kuna iz državnog proračuna za organizaciju turnira, uz još nepoznat iznos – opet svakako u milijunima – za kotizaciju. Zagovornici iz vlade i, prije svega Hrvatskog košarkaškog saveza, uvjeravaju javnost da će se ulaganje vratiti kroz izravne i posredne efekte na turizam. Ipak, teško je nadvladati dojam da je riječ o površnoj i relativno nesigurnoj elaboraciji, bez dovoljno osnove mimo pukih političkih obećanja. A važnu funkciju u nepovjerenju javnosti zauzimaju financijske posljedice Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine.

Nove dvorane propadaju

Tadašnja je vlada u suradnji s gradovima sagradila niz novih i, pokazalo se, u više slučajeva nepotrebnih ili neodrživih velikih sportskih dvorana. Pojedine od njih, npr. Spaladium Arena u Splitu, danas su zatvorene i njihova je sudbina vrlo neizvjesna, a veliki krediti podignuti za gradnju i dalje dolaze na naplatu. Ovom prilikom Hrvatskoj neće trebati nove dvorane, ali će se u slučaju udomaćivanja dijela turnira iskoristiti svega dvije, u Zagrebu i Zadru, na po sedam do devet dana. U kombinaciji s neizvjesnošću povrata javno-novčane investicije to je više nego dovoljno za skepsu.

„Kod svake slične situacije može se o mnogočemu polemizirati. Ideja je zanimljiva sa sportskog stajališta, dok ekonomski aspekt ostaje na uvid stručnjacima. Slovenci su lani valjano iskoristili domaćinstvo Eurobasketa i na kraju zaradili“, rekao nam je Petar Skansi, hrvatska košarkaška legenda i donedavni pomoćnik za sport ministra obrazovanja, znanosti i sporta RH. S druge strane, Skansi napominje da nam ostaje i važno pitanje tko će zaraditi novac i hoće li makar osnovno ulaganje, ako ne i dobit, završiti u javnoj blagajni.

Kronično zapuštena hrvatska košarka

Da ne bi vrhnje na kraju pokupili samo manje transparentni privatnici, bilo bi po njemu dobro da se organizacija preda na brigu pažljivo biranom i odgovornom povjerenstvu. „Ako država garantira javnim milijunima“, nastavlja Skansi, „ona mora i diktirati sastav takvog tijela. A pitanje postojećih dvorana također treba revidirati, jer bismo trebali znati da one nigdje nisu rentabilne, treba ih subvencionirati. Kad su se prije 100 do 150 godina gradila Hrvatska narodna kazališta u Splitu, Zagrebu i Rijeci, čak su i seljaci davali zemlju i svoj rad za to. Svi su znali da čitavo društvo treba ulagati u njih, jer se samostalno nikad ne bi mogla isplatiti.“

Ovaj bivši igrač i trener smatra da su sportske dvorane na neki način preuzele ulogu kazališta 21. stoljeća, i u njima se nipošto ne organiziraju samo sportski događaji. Ali, pitali smo Skansija i za još jedan aspekt ove priče, onaj koji se tiče ulaganja u samu košarku koja u Hrvatskoj živi teške dane i godine. Poznato je da hrvatska liga već neko vrijeme nije kadra odgojiti reprezentativnog playmakera, tzv. organizatora igre, nego faktički klubovi kupuju Amerikance. Klubovi stagniraju, grcaju u dugovima, i ne vide izlaz.

„U pravu ste, nejasno je što bi u ovom slučaju bilo ulaganje u samu hrvatsku košarku. Klubovi tragično propadaju, a oni od ovih milijuna neće imati takoreći ništa. Oni više nisu u stanju proizvesti dostatnu novu vrijednost u igračima, i to se mora rješavati sistemski te sistematično i strateški, ne kroz jednokratnu investiciju“, kategoričan je Petar Skansi. S njim će se uvelike složiti i drugi naš sugovornik, sociolog Dražen Lalić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. No, Lalić je još kritičniji u pogledu organizacije velikih sportskih natjecanja u Hrvatskoj, nakon rukometa.

„Orgijanje sportske mafije“

„Nas je ujela zmija, to iz 2009. je strašno iskustvo za čitavo društvo“, slikovit je Lalić, „i zato bih u ovom slučaju puhao i na led. Ne tvrdim da se nužno priprema još jedna orgija sportske mafije, ali da se moramo toga bojati, moramo.“ On podsjeća da je prije pet godina političko-marketinškom akcijom zloupotrijebljen nacionalni sentiment radi, kako se ispostavilo, privatnog interesa, i unaprijed je sklon sumnji u svim sličnim situacijama. Zato ujedno misli da je danas upravo drsko najavljivati takve kandidature bez detaljno predočene i transparentne elaboracije svih troškova i očekivanja.

„Nitko ne odgovara za ishod posla s dvoranom u mom Splitu. Grad nema koncertnu dvoranu, a plaća kredit za propalu sportsku. I zašto sad nisu nađeni privatni ulagači za ovo, nego će se opet vrzmati oko javnih ulaganja koja tako vole? Stanje u domaćoj košarci je takvo da je riječ i o neukusnoj gesti, jer valja krpati fatalne rupe, a stanje u ekonomiji je takvo da je sve još i neprimjereno i bezočno“, zaključuje Dražen Lalić. Možda ova kritika bude povod za dodatnu ekspertizu o istaknutoj kandidaturi. I za daljnje pažljivo promatranje cjelokupnog poslovanja oko nje, ako ista uspije.