Stajalište Beograda najprije je iznio šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, a tu izjavu podržao je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Iako je nakon toga državni vrh pokušao čitavu stvar prikazati kao staru vijest, i da se o tome i ranije govorilo, sadašnje izjave su ipak prva službena potvrda takve politike.

Primjetno je, naravno, da je nakon toga uslijedilo i dodatno objašnjenje ministra vanjskih poslova Dačića kako je „to samo ideja državnih dužnosnika", i da će se o tome izjašnjavati parlament i narod.

Od prijedloga do državne politike

Upravo na taj aspekt pozornost skreće i politički analitičar Dragomir Anđelković u izjavi za DW. Razgraničenje je, po njegovim riječima, samo drugi naziv za podjelu Kosova, i ono je za sada samo prijedlog vladajućih struktura:

„To može postati državna politika samo kada dobije potvrdu građana na referendumu. Trenutno imamo samo prijedlog vlasti kao osnovu za dogovor s Albancima, a ako bi do dogovora došlo, s obzirom da je to ustavno pitanje, jedino građani Srbije na referendumu mogu reći da ili ne", naglašava Anđelković.

Kozmetičke korekcije granica

Vanjskopolitički komentator Boško Jakšić za DW primjećuje da je dosta toga nejasno oko stava Beograda o razgraničenju. Najprije se ne zna bi li se ono odvijalo po etničkom, teritorijalnom, ili kombinacijom ta dva principa. Također, u Beogradu se već postavilo pitanje linija tog razgraničenja, i u tom smislu Jakšić smatra da je riječ samo o kozmetičkim izmjenama granica Srbije i Kosova:

„Po meni, to neće biti trampa sjever Kosova za neke općine na jugu Srbije, jer bi to bili maksimalistički zahtjevi. To će, mislim, biti razmjena nekoliko sela s obje strane granice, što bi bilo proglašeno kao pobjeda i kompromis na obje strane", uvjeren je Jakšić.

Ako bi se postavilo pitanje pripajanja pojedinih općina sa juga Srbije Kosovu, Dragomir Anđelković smatra da bi se u tom slučaju morao praviti daleko širi dogovor.

„Mislim da bi to zahtijevalo da onda Srbija dobije više od sjevera Kosova, i to bi značilo cjelovitu podjelu Kosova, uključujući tu i sve sredine u kojima su Srbi bili većina do 1999. godine. U tom slučaju bi se moralo postaviti i pitanje Republike Srpske, što bi značilo novi dogovor o cjelovitim granicama na Balkanu", kaže Anđelković.

Oporba bez stava

Oporba u Srbiji vrlo oštro je reagirala na ideju razgraničenja. Oporbeni čelnici upozoravaju da je na djelu kršenje Ustava Srbije, i navode da bi se čitav proces morao voditi u skladu s Rezolucijom 1244 Ujedinjenih naroda, i da se, prije statusnih pitanja, moraju riješiti imovinska pitanja i ljudska prava Srba na Kosovu. Oporbi se s druge strane zamjera kako nije iznijela svoj stav o konkretnom rješenju kosovskog problema, ali i o članstvu Srbije u Europskoj uniji.

Osim što primjećuje da srpska oporba nema politiku oko Kosova, Boško Jakšić kaže „da je oporba samu sebe eliminirala iz tog procesa, i da je tako sama sebi "pucala u nogu". Tu je dodatni problem što je dio oporbe protiv bilo kakvih pregovora oko Kosova, dakle, drži se one kleronacionalističke mantre da "Kosovo mora i dalje ostati u sastavu Srbije".

Zapadne nesuglasice

Dodatni problem za rješavanje problema Kosova jest i neslaganje zapadnih partnera oko pitanja razgraničenja. Dok američka strana izgleda nema ništa protiv bilo kakvog rješenja koje bi stavilo točku na problem Kosova, Njemačka se oštro protivi ideji korekcije granica. Na sve to bi trebalo dodati i specifičan američki problem, gdje imamo Donalda Trampa i vrh administracije i duboku državu, skreće pozornost Anđelković.

„Nisam siguran da su pripadnici 'duboke države' spremni prihvatiti razgraničenje ili podjelu. Njemačka je sa svoje strane protiv promjene onoga što oni smatraju granicama u Europi. Ipak, mislim da ne bi bilo važno što Berlin misli ako se oko toga dogovore Amerika i Rusija, ali problem je također što će se teško doći do rješenja oko kojega bi se mogli složiti Beograd, Priština, Washington i Moskva zajedno", navodi Anđelković.

Trenutni odnosi Amerike i Njemačke nisu sjajni, i to je nešto najgore što se moglo dogoditi za dijalog Beograda i Prištine, dodaje Boško Jakšić. „Pretpostavljam da, ukoliko ta korekcija zaista bude minimalna i kozmetička, protiv toga ništa ne bi imala ni Njemačka. Jer, mislim da ni Americi ne odgovara situacija koja bi mogla dovesti u pitanje i granice, recimo, Bosne i Hercegovine ili Makedonije", ističe Jakšić.

Tajna diplomacija

Usporedo s idejom razgraničenja iz Europske unije stižu informacije da se već uvelike radi na pravno obvezujućem sporazumu između Beograda i Prištine. To je samo podgrijalo optužbe u srpskoj javnosti kako je čitav proces netransparentan, da ga vodi samo jedan čovjek i da se mnogo toga događa iza zavjese.

Dragomir Anđelković kaže da ne može zamisliti da Beograd potpiše bilo kakav pravno obvezujući sporazum s Prištinom bez nekog cjelovitog rješenja.

„U krajnjoj liniji, Briselski sporazum je jedna vrsta pravno obvezujućeg sporazuma, pa ga Priština svejedno nije primijenila. O kakvom, dakle, novom sporazumu da govorimo dok stari nije realiziran. Novi sporazum može proizaći samo nakon promjene stanja na terenu, a to znači poslije teritorijalnih promjena", napominje Anđelković.

Za Boška Jakšića je znatiželja razumljiva, ali ističe da je najvažnije da se problem riješi, pa ako je nužno i nekom tajnom diplomacijom.

„To ne bi bio nikakav velik izuzetak, takve stvari postoje u svjetskoj praksi. Naravno, bilo bi bolje da vlast objavi taj širi okvir u kojem se razgovara. Možda nešto više o tome znaju u važnim svjetskim centrima, ali mi smo na žalost iz toga potpuno isključeni", zaključuje Boško Jakšić.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android