Henry Lukàcs iza sebe ima već 370 skokova padobranom uključujući i one s deset kilometara visine. Njih ovaj stožerni narednik naziva „zahtijevnijim skokovima“, što zvuči bezazlenije nego što je. Ovakvi su skokovi poprilično opasni: temperatura zraka na toj visini može pasti i do 60 stupnjeva ispod nule a ne smije se zaboraviti da padobranci na leđima nose teret i do 60 kilograma što dobro osjećaju u trenutku prizemljenja. „ Tada je važno da netko bude u blizini i da vam pomogne stati na noge“, kaže Lukàcs. No, u trenutku kada se otvore vrata zrakoplova i kada se pogled odozgo pruža u vrtoglavu dubinu, u tom se trenutku zaboravi sav teret na leđima.

Gubitak dvojce prijatelja u Afganistanu

Henry Lukàcs bio je jedan od četvorice vojnika kojima je u srpnju 2009. godine od savezne kancelarke Angele Merkel po prvi puta uručen nov „ Počasn križ za hrabrost“. 28-godišnji vojnik ovo je priznanje dobio za obavljanje jednog vojnog zadatka u listopadu 2008. u Afganistanu. „20.10. smo sudjelovali u jednoj velikoj operaciji za vrijeme koje je u jednoj njemačkoj stanici došlo do eksplozije izazvane samoubilačkim napadom. Požurili smo u pomoć i pomogli u spašavanju preživjelih i izvlačenju mrtvih“.

Ovaj događaj Henry Lukacs neće zaboraviti niti nekoliko mjeseci kasnije. „ Kada pomislim na Afganistan, tada osjetim samo tugu i patnju. Tamo sam izgubio svoja dva dobra prijatelja“. I upravo i zbog toga, njegova je želja da njemačko društvo pokaže malo više razumjevanja za njemačku misiju u Hindukušu. „Mi tamo činimo puno dobrog“, argumentira Lukàcs i podsjeća na pomoć u ponovnoj izgradnji ove zemlje. „No, nažalost, mediji o Afganistanu izvještavaju tek onda kada je riječ o nekoj pogibiji njemačkih vojnika ili o napadima na naše postrojbe“, kritizira Lukàcs.

Pomoć mladim vojnicima

Za sebe samog, odnosno, za posao koji obavlja, stožerni narednik kaže da se zapravo radi o poslu multiplikatora. Njegova je zadaća da iskustva koja je prikupio po cijelom svijetu, prenosi na mlade vojnike i tako ih pripremi za opasne vojne akcije. Za ovaj je posao Lukàcs dovoljno kompetentan što se vidi i po priznanjima i fotografijama obješenim na zidovima njegove male sobe. Stalno putuje; gotovo svakog tjedna putuje po Njemačkoj ili je negdje u nekoj drugoj zemlji. Da li bi rekao da kao padobranac pripada jedinici za specijalne operacije, odnosno, da pripada redu takozvanih „elitnih vojnika“? „ O tome odlučuju, odnosno, to definiraju drugi. Naravno da se već sama izobrazba po svom intenzitetu razlikuje od ostalih, no ja sam prije svega zahvalan što mogu raditi nešto, što ne može svatko“, kaže Lukàcs.

„Zakleti“ prijatelji

No, naravno i život stožernog narednika u Afganistanu poznaje „sivu svakodnevnicu“. Ukoliko nije negdje na putu, tijekom tjedna živi u vojarni zajedno sa svojim drugovima iz padobranskog bataljona. Za razliku od njih koji po trojca spavaju u jednoj sobi, on kao podporučnik ima svoju vlastitu sobu, doduše ne veliku, no ne mora je dijeliti ni sa kime. Kako je trenutno nažalost televizor pokvaren, sada ima više vremena za druženje s ostalima. „Mi smo svi ovdje „zakleti“ prijatelji. Radna atmosfera kakva ovdje vlada, teško se može naći negdje drugdje“, priča Lukacs.

To je naravno jako važno jer bez ovakve osnove, međusobnog povjerenja i razumjevanja, ova bi zajednica teško mogla funkcionirati. Na koncu, vojnici se moraju ne samo slagati jedan s drugim i na ovako uskom, suženom stambenom prostoru već se prije svega moraju osloniti jedan na drugoga kada su na nekom opasnom zadatku.

Djevojka mu je „pala pred noge“

Vikendom ima konačno vremena za privatni život. Tada putuje u Köln gdje živi njegova djevojka. Iako je rođen u Jeni, Köln je međuvremenu postao njegova nova domovina. Ovaj izučeni krovopokrivač, svoju je djevojku upoznao tako da mu je ona jednog dana doslovno „pala pred noge“. I ona je naime padobranka i ovim se sportom bavi u svoje slobodno vrijeme a Henry je u međuvremenu snima u trenucima skokova.

U planu je i osnivanje obitelji kao i djeca. „Jedno za drugim“, kaže Lukàcs. Njegova djevojka prvo želi završiti studij prava. Što se njega tiče, jednoga dana, kada više neće biti u službi, vrlo si lako može zamisliti da se preseli negdje drugdje, recimo, na Kubu. Tamo je ovaj par proveo do sada svoj najljepši godišnji odmor. „ Osim toga, ja sam strastveni pušač kubanskih cigara. Uz njih se mogu uvijek dobro opustiti i razmišljati, za mene je to pravo zadovoljstvo“, kaže Henry.

Autor: Mikhail Bushuev / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Nenad Kreizer