Automobil policajca Vladislava Jefarova pun je tragova od metaka. Baš nedavno je jedan ruski snajperist otvorio vatru na njega i njegovog kolegu Jurija Jaremčuka. Dvojica policajaca bila su na putu za Vovčansk s ciljem da evakuiraju jednu stariju ženu koja živi sama. Za to što su još živi mogu zahvaliti blindiranom vozilu koje su im osigurali njihovi američki partneri, kaže Jefarov. Tu ženu, međutim, nisu uspjeli pokupiti.

Jefarov i Jaremčuk već gotovo dva tjedna evakuiraju stanovnike sa sjevera Harkivske oblasti. U noći 10. svibnja ruska vojska pokrenula je ofenzivu na pogranične oblasti Ukrajine i, prema informacijama iz Kijeva, zauzela nekoliko sela.

Opasno je ostati u Vovčansku, tamo se vode borbe, kaže Jefarov. Rusi bombardiraju stambena naselja raketnim bacačima i artiljerijom.

Pratimo njegovo vozilo. Malo prije grada trebali bi ubrzati što više možemo. Jefarov kaže da ruska vojska u tom segmentu ispaljuje protutenkovske navođene rakete.

„Nikad se više neću vratiti kući"

Volodimir je živio u južnom djelu Vovčanska. Tamo trenutno nema borbi. Put do tog starijeg čovjeka vodi kroz nekoliko ulica s porušenim kućama. Policija iznenada naređuje svima da legnu na zemlju. U blizini je eksplodirala bomba.

Volodimiru se ne žuri. Obučen samo u kratke hlače i majicu vadi odjela i košulje iz ormara i pakira ih u torbu. Kad ga policajci zamole da požuri, on odgovara: „Trenutak, trenutak! Samo da se presvučem." Svi prozori na njegovoj kući su popucali kada je susjednu kuću pogodila granata.

Vladislav Jefarov uzdahne i zatim odnosi već spakirane torbe do vozila. Onda ugleda čupavog psa kako trči po dvorištu. Pronađe povodac, stavi ga psu i kaže: „I ti ideš." Za to vrijeme, Volodimir još jednom gleda po dvorištu. Baca i pogled u štalu. Kao da želi sve zapamtiti. Uz zvuke eksplozija, policijsko vozilo konačno odlazi ka Harkivu.

Na pola puta Volodimira sačekuje njegova kćerka Marina. I ona je policajka. Čvrsto grli oca. U očima su joj suze radosnice, ali i prijekora. „Zašto si toliko dugo čekao na evakuaciju", pita svog oca. A kad vidi sve te njegove torbe, odmahuje glavom s neodobravanjem.

„Teško mi je u srcu", kaže Volodimir dok grli svog psa. I kao da se pravda kćerki, dodaje: „Ja imam 66 godina i nikad se više tamo neću vratiti." „Teško je napustiti svoj dom", kaže Marina. Pokušava osmjehom utješiti oca.

Prvo okupacija, pa granatiranje

Vovčansk, grad na samo desetak kilometara od ruske granice, zauzet je prvog dana velike invazije ruske vojske. Bilo je to ujutro 24. veljače 2022. godine.

„Tada je bilo nemoguće evakuirati stanovništvo", kaže Vladislav Jefarov. S kolegama je uspio iznijeti oružje i dokumente iz okupiranog grada. Ali, neke kolege su brzo pristale na suradnju s Rusima.

Tek nakon dva mjeseca okupatori su dozvolili stanovnicima Vovčanska da odu na teritoriju Ukrajine pod kontrolom Kijeva. Volodimir i Marina su, međutim, ostali. Rusi su i njoj ponudili suradnju, ali je policajka to odbila.

Situacija se promijenila kada su ukrajinske snage u jesen 2022 oslobodile Vovčansk. Otada su ruske trupe više puta granatirale grad. Marina se preselila u Harkiv i tamo je vraćena u policijsku službu. A Volodimir se postupno navikao na život pod vatrom. Od nekadašnjih 17.000 stanovnika, u Vovčansku je ostalo njih samo oko 3.500. Prema podacima policije, sada su skoro svi stanovnici napustili grad. Samo njih dvjestotinjak ne želi otići.

Mnogi stanovnici grada prijavili su da su ih ruski vojnici koji su upali u sjeverni dio grada nasilno držali u podrumima. Kada su Rusi konačno prešli u drugu ulicu, iskoristili su priliku i pobjegli na zborno mjesto kako bi odatle bili evakuirani iz grada.

Jednoj ženi okupatori su naredili da brine o ranjenim Rusima. Čovjek iz Vovčanska kome nedostaje prst na ruci kaže da je ruski vojnik pucao u njega dok je pokušavao ući u njegovu kuću. Dvojica dobrovoljaca su nestala prvih dana evakuacije, ljudi pričaju da su ih ubili ruski vojnici.

Bijeg pod vatrom i napadima dronova

Spašeni ljudi odvedeni su u jedno selo na pola puta do Harkiva. Većina njih ne zna ni kako ni kuda dalje. „Šest dana smo bili u podrumu", priča Darija iz Vovčanska. „U našoj ulici nema više niti jedne kuće. Sve su pogođene, sve je izgorjelo. U mom dvorištu su bile neeksplodirane bombe."

Policija nije uspjela doći do ulice u kojoj je Darija živjela, tako da je njena obitelj sama otišla na mjesto za evakuaciju. „Pobjegli smo u predgrađe Vovčanska, pod napadima dronova i granatiranja, pored uništenog oklopnog transportera", drhtavim glasom priča Darija. Tužna je što nije mogla povesti svog psa. Većina evakuiranih sa sobom vodi svoje ljubimce. Jedan čovjek sakrio je bijelog mačića ispod džempera, a iz džepa mu mijauče mačka.

„Prvih dana evakuacije ljudi su odbijali odlaziti, ali su onda počeli zvati da ih pokupimo", kaže policajac Jefarov. Situacija u Vovčansku pogoršava se iz dana u dan i ukrajinska policija više nije u stanju ući dublje u grad. Zbog toga stanovnici moraju sami kilometrima pješačiti do sabirnog mjesta. „Ljudi su očajni", kaže Jefarov.

Ostaci rakete na ulicama, patke među ruševina

Sljedeći poziv koji policija dobiva je od čovjeka iz sela Bilij Kolođas, južno od Vovčanska. Do tamo se može samo neravnim, poljskim putem. Međutim, kako se ispostavilo, čovjek ipak ne želi biti evakuiran. Vladislav Jefarov prikriva svoj bijes i odlazi u susjednu kuću. Prilazi mu stariji čovjek. Ni on ne želi otići. „Ovdje se još uvijek ne bojimo tako jako", kaže.

Telefon ponovo zvoni. Dvije žene se žele evakuirati iz sela Sosnovij Bir. Njihove kuće pogodila je raketa. Policija ih, međutim, ne uspijeva pronaći na licu mjesta. Samo još patke šetaju među ruševinama kuća iz kojih se uzdiže dim.

Policajci pronalaze ostatke rakete na ulici i stavljaju ih u svoje vozilo. „I ovo je dio našeg posla", kaže Jefarov. „Svako granatiranje je zločin. Ostaci streljiva su materijalni dokazi kojima možemo dokazati krivnju okupatora."