„Dali su im sat vremena da se spakiraju i istjerali ih, a majku, koja je tada bila djevojčica, odveli su u logor u Kruševlju", počinje svoju obiteljsku priču umirovljeni ekonomist Oto Dombović iz Apatina. U to proljeće 1945. država Jugoslavija ih je kao Podunavske Švabe proglasila kolektivnim krivcima za rat i državnim neprijateljima. Konfiscirana im je sva imovina – više od petsto jutara zemlje i pet salaša.

„Procjena je da su Podunavski Nijemci raspolagali s više od četrdeset posto obradivog zemljišta u Vojvodini, gotovo pedeset posto industrijskih poduzeća, a o ostaloj imovini da ne pričam. To su čitavi gradovi i sela", priča Boris Mašić, predsjednik apatinskog udruženja „Adam Berenc".

Danas ih u postupku restitucije svega tri posto potražuje svoju djedovinu, što je, prema evidenciji Agencije za restituciju, ukupno 1.112 podnesenih zahtjeva. „Najviše se potražuje zemlja, zato što su Nijemci tradicionalno bili vezani za zemlju. Ali ima i industrijskih poduzeća kao što su Apatinska pivovara, ciglane, brodogradilišta, kudjeljare, ali i stambene zgrade i kuće u kojima su živjeli", priča Boris Mašić za DW.

Vraća se premalo i presporo

Od 4.671 hektara zemlje, međutim, vraćeno je nepunih 450 hektara. Uz to je vraćeno i oko šezdeset objekata, nešto građevinskog zemljišta i šuma. Premalo i presporo, kažu naši sugovornici iz Apatina. Oto Dombović je poslije pet godina uspio dobiti svega dvadeset jutara.

„Problema ima na svakom koraku", kaže Mašić. Obilje dokumentacije, ovjera dokumenata koju sudovi naplaćuju, ali i kopanje po arhivima. „Primjera radi, potrebno je naći stare zemljišno-knjižne uloške, a većina njih je, ili uništena ili se nalazi po arhivima ili tko zna gdje i teško ih je pronaći. Te dokumente koje je država uništila, traži se od vlasnika da ih oni nađu", žali se Mašić. S druge strane, poteškoće im stvaraju i katastri koji, kaže, namjerno opstruiraju proces. „Stari katastarski brojevi su u poslijeratnom razdoblju promijenjeni i da biste znali koji je današnji broj, katastar mora izdati identifikaciju. To često nije moguće, jer je zemlja ušla u komasacijsku masu, ali ni taj papir s tom jednom rečenicom ne izdaju po nekoliko godina."

Postupak dodatno usporava i proces rehabilitacije, koji je u slučaju Podunavskih Nijemaca zakonski uvjet. „To znači da se pošalju zahtjevi u sve sudove, arhive, i ako ne pronađu nikakav dokaz da su počinili zločin, onda se oni rehabilitiraju. Međutim, čak i kad su službeno rehabilitirani na sudu, slučajevi se ne rješavaju, a klijenti su počeli umirati i djeca onda moraju prikupljati dokumentaciju ispočetka", priča Mašić.

On dovodi u pitanje želju države Srbije da uopće vrati imovinu starim vlasnicima, ali i podršku Njemačke da u tom procesu pomogne. „Od njemačke države u tom postupku nema nikakvog pritiska i pomalo sam razočaran zbog toga što se Njemačka ne zanima za sudbinu potraživanja vlasništva njezinih građana ovdje, što za druge zemlje nije slučaj. Amerika, Kanada, pa čak i Austrija čine mnogo više. Podunavski Nijemci doživjeli su veliku tragediju i nisu to zaslužili", kaže Mašić.

Klipove podmeću uzurpatori

Vraćanje imovine potomcima Podunavskih Švaba ne ide ni brže, ni sporije nego kod svih ostalih građana, kažu u Agenciji za restituciju. „Mi imamo 76.000 zahtjeva koje obrađuje 80 ljudi, a ti procesi su vrlo složeni, dokumentacija je stara 70 godina. Kod Nijemaca je dodatno otežano, jer više ne žive ovdje. Ali gdje god se steknu uvjeti, mi to riješimo i prije zakonskog roka", odgovara direktor Agencije za restituciju Strahinja Sekulić. U prilog tome govori i činjenica da je upravo u slučaju obitelji Ota Dombovića prvi put u regiji zemlja vraćena strancima, odnosno Podunavskim Švabama koji nisu državljani Srbije.

Agencija i nije problem, slažu se naši sugovornici. Za njih kažu da rade sve što mogu u okviru zakona, ali prst upiru u institucije koje povlađuju privatnim veleposjednicima. Na to već godinama upozoravaju i iz Mreže za restituciju. „Restituciju koče isti uzurpatori koji su tijekom devedesetih napravili monopole na nepopisanoj državnoj imovini. Ti se profiti mjere milijardama eura na godišnjem nivou, dok s druge strane, država gubi oko 200 milijuna eura godišnje zbog neodgovornog upravljanja poljoprivrednim zemljištem", priča za DW Mile Antić iz Mreže za restituciju.

On podsjeća na to da država i dalje nije popisala imovinu i tvrdi da zemlje ima daleko više nego što stari vlasnici potražuju, te da je restitucija jedini način da se ta zemlja identificira i vrati u ruke države. „Primjera radi, na Kopaoniku je jedna obitelj potraživala manje od jednog hektara, ali je kroz taj postupak identificirano skoro 700 hektara državnog zemljišta koje su htjeli ukrasti neki tajkuni. Dakle, država je dobila 700 puta više nego što je vratila", priča Antić.

U praksi su, međutim, odluke Agencije za restituciju praćene žalbama i upravnim sporovima, pa čak i tužbama države – Ministarstva poljoprivrede – protiv države, odnosno Agencije za restituciju, zbog odluka o vraćanju imovine starim vlasnicima. „Građani se po definiciji suočavaju sa žalbama u svakom pojedinačnom rješenju, a sad kada te žalbe bivaju odbijene ili čak potvrđene pred Upravnim sudom, sad se prešlo na drugi, primitivan ali efikasan način, a to je maksimalno prošireno tumačenje toga što je objekt, pa dolazimo do toga da ako se na zemlji nalazi neko obično crijevo koje služi za navodnjavanje, traži se poništavanje i ponavljaju se postupci s obrazloženjem da se tu nalazi neki objekt", objašnjava Antić.

Težak državni dinar

Nevoljama, međutim, nije kraj ni kada se zemlja vrati vlasnicima. Oto Dombović i njegov brat oranice su dobili na papiru, ali prihod od arende i dalje ubire država. Iako je zemlja u katastru prepisana na Otovu pokojnu majku, država je i dalje daje na licitaciju i izdaje u zakup starim korisnicima. „Nama stigne rješenje da platimo porez, a pare od najma idu državi. Onda smo poslije dugih dopisivanja s Ministarstvom poljoprivrede uspjeli naplatiti taj najam sa zakašnjenjem od godinu, dvije, ali smo porez morali odmah platiti. Sad se borimo za dio koji je sad vraćen da se ne dogodi isto, jer vratiti od države novac – to je jedan mukotrpan posao", kaže Dombović.

Tu će lekciju uskoro naučiti i oni koji umjesto imovine dobiju obeštećenje, jer će, prema najavama, iznos obeštećenja biti manji nego što je vrijednost imovine, a isplaćivat će se u državnim obveznicama koje će dospijevati u roku od 12 godina. Vlada Srbije bi za početak trebala utvrditi koeficijente na osnovi kojih će se računati visina obeštećenja, imajući u vidu da je zakonom predviđeno da se iz budžeta za tu namjenu izdvoji maksimalno dvije milijarde eura.

Udruženja se tome oštro protive i tvrde da država Srbija novca nema, ali ima zemlje i deset puta više nego što građani potražuju. U slučajevima gdje zemljište iz nekog razloga ne može biti vraćeno, inzistiraju na supstituciji. „Svatko onaj tko zagovara obeštećenje je saveznik i zaštitnik uzurpatora. Novčano obeštećenje trebalo bi izbjeći zato što državi ne treba povećanje javnog duga, zato što ne smije zaboraviti i nijemo promatrati zloupotrebe zemlje, već kroz restituciju što više imovine popisati i staviti pod svoju kontrolu" priča Antić.

Mašić također dodaje da se država ne bi trebala bojati, već u tome vidjeti svoju ekonomsku šansu. „Među potomcima podunavskih Nijemaca ima pravih investitora s kapitalom koji se ne bave manipulativnim radnjama, a koji su zainteresirani ulagati u ovu zemlju, imamo ljude koji su ekonomski vrlo jaki koji mogu investirati u poljoprivredu i mislim da bi u svakom selu jedan takav investitor jako dobro došao u ovo vrijeme."