DW: Gospodine Herzog, Vi već godinama dobivate nagrade za životno djelo. Sada je to Nagrada za životno djelo Europske filmske akademije. Kako ste osjećate u vezi s tim?

Werner Herzog: Nekako čudno jer još imam pune ruke posla i jer je danas moj output filmova puno veći nego prije 30, 40 godina. Prošle godine sam napravio tri duga filma - jedan o Gorbačovu, jedan o piscu Bruceu Chatwinu i još sam snimio jedan film u Japanu. Sve to u 12 mjeseci. Za to drugi trebaju šest do osam godina. Hoću reći, ovu nagradu bi mi trebali "uvaliti" kada više 10 godina ne budem snimio niti jedan film i kada me budu morali u kolicima odgurati na pozornicu.

Je li Bavarska za Vas još uvijek domovina, bez obzira što tamo ne živite već 20 godina?

Tu su moji kulturni korijeni. Iako mi obitelj potječe iz drugih krajeva. S očeve strane su to više švapski i hugenotski korijeni, a s majčine austrijski i hrvatski. Ali nakon što sam odrastao u planinama, bilo je jasno da je moj prvi jezik bavarski. Kada putujem po bijelom svijetu, najviše mi nedostaje bavarski dijalekt.

Niste nikada studirali na nekoj akademiji za film i ne držite puno do njih. Zašto?

Mislim da su one načelno krivo posložene i da studente u pravilu tamo predugo drže. U te tri, četiri godine bi mogli već snimiti tri igrana filma umjesto da sjede i uče teoriju filma. To što bi trebali znati mogu naučiti u tjedan dana.

I vi držite filmske klase. Što se tamo može naučiti za tjedan dana?

Ja sam angažiran u dvije stvari: osnovao sam Filmsku školu Rogue, školu za mangupe, kao alternativni koncept onome što se inače radi na fakultetima za film u svijetu. Jedino što stvarno moraju naučiti su dvije stvari: prvo, kako se obija brava i drugo, kako krivotvoriti dozvolu za snimanje i to tako da te ne ulove. Sve drugo je dijalog i brdo primjera iz filma, glazbe i književnosti.

U posljednje vrijeme sam se više prebacio na radionice, na kojima sudionici u devet dana moraju snimiti jedan kratki film - bez prethodno napisanog scenarija jer ne znaju koju ću im temu postaviti. Sve je moguće, ja im samo postavljam pripovjedni okvir. Nedavno sam to napravio u peruanskoj prašumi Amazonije na temu "Grozničavi snovi u prašumi". Morali smu smisliti priču, pronaći mjesta snimanja, glumce, sami potom snimiti fim, na laptopu ga sami montirati i najkasnije nakon devet dana prikazati. I iz toga su nastali super filmovi.

Vaš filmski rad - bilo da je riječ o dokumentarcima ili igranim filmova - uvijek je obilježen ekstremima: ili ekstremnim pejzažima ili ekstremnim situacijama ili ekstremnim likovima. Što vas tjera da stalno tražite te ekstreme?

Ja ih zapravo ne tražim nego ono što radim doživljavam kao normalno. Ljudi uvijek kažu da je ekstremno snimati u prašumi Amazonije. Vidite, za mene je to samo jedan šuma. Ništa posebno.

S Tomom Cruiseom ste u "Jeacku Reacheru" i sami stajali pred kamerom kao zlikovac. Kako vam je bilo utjeloviti zlo?

Vrlo jednostavno. To je bilo sasvim lako. I znao sam da ću biti dobar. I redatelj i Tom Cruise su me htjeli u toj ulozi i nisam morao uopće raditi probne snimke. Upravo sam napravio sličnu stvar u "The Mandalorianu", spin offu filmova o Ratovima zvijezda.

Vaši filmovi često tematiziraju granična iskustva, na primjer serija intervjua "Death Row" s osuđenicima na smrt ili dokumentarac "Grizzly Man". Gdje ste osjetili da ste došli do kraja svojih granica?

Postoji jedna tonska snimka smrti Timothyja Treadwella (koji je godinama živio s medvjedima) i njegove djevojke, koje je jedan medvjed pojeo i to žive. Komad po komad. Distributer i produzenti su htjeli pošto-poto tu snimku imati u filmu. Ja sam je preslušao i ona je bila tako stravična da sam rekao: "Ne, samo preko mene mrtvog!" To je etička granica koja se ne smije prijeći jer pravo na dostojanstvo i privatnu sferu čovjeka u njegovoj smrti ne smije biti povrijeđeno.

I kad razgovarate s ljudima u traktu za osuđenike na smrt, snimate ih i znate da će za osam dana biti pogubljeni, i tu postoje određene granice: respekt, ljudsko dostojanstvo. Dostojanstvo osuđenika koje treba poštovati. Ja sam se uvijek odnosio prema njima s velikim poštovanjem, one s kojima sam želio zaviriti u ponore ljudske duše. Iza kamere sam uvijek nosio odijelo i kravatu, što inače nikada ne radim - u znak poštovanja. Službena odjeća je, međutim, uvijek i neka vrsta zaštite koja spriječava pretjeranu blizinu.

Bili ste pod vodom, u prašumi, u pustinji i ledu. Ima li još nešto što vas privlači i što biste htjeli istražiti?

Bio bih rado na jednoj svemirskoj postaji. Ili na Mjesecu ili u posjetu Marsu, ako bi to bilo moguće.

Werner Herzog Stipetić (rođen 1942. u Münchenu) poznati je njemački redatelj, producent, glumac i pisac. On je jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. Novog njemačkog filma. U pet njegovih najpoznatijih filmova glavnu je ulogu glumio kontroverzni Klaus Kinski. O njihovom (često) složenom odnosu Herzog je snimio dokumentarni film Moj najdraži neprijatelj.

 

Razgovor vodio Hans Christoph von Bock