Kula od karata se počela rušiti telefonskim pozivom novinaru Financial Timesa, Danu McCrumu jednog njegovog informanta iz svijeta novca Australije. „Reci, zanima li te par njemačkih gangstera?“

Naravno da je to novinara zanimalo i tada, 2014. je on zapravo prvi put uopće čuo za njemačku tvrtku Wirecard. U samoj Njemačkoj su već onda za nju znali mnogi, ali u to doba baš nitko uopće nije htio vjerovati ono što je novinaru rekao „njegov čovjek“ iz Australije: da s poslovnim računima Wirecarda jednostavno ne može biti sve u redu.

Priča o Wirecardu počinje koncem devedesetih kad mnogi njemački direktori nisu imali blagog pojma o internetskoj trgovini i digitalnim financijskim transakcijama. Osnivači, Detlev Hoppenrath i Peter Herold su u tome vidjeli poslovnu priliku i u predgrađu Münchena je stvorena tvrtka za digitalne financijske usluge, Wire Card. Hoppenrath je bio direktor, ali makar je investitor koji je upravo i stvoren za takve IT-Start-upove, Technologieholding uložio par milijuna maraka, posao nije išao kako su si to zamislili.

Dolazi lisica u kokošinjac

Problema je bilo i sa samom tehnikom i programom pa je u tvrtku doveden „stručnjak“, Austrijanac Jan Marsalek. Što su već od početka bile njegove prave namjere, to i na ovom suđenju treba još biti otkriveno, ali se Marsalek upustio u korjenitu promjenu računalnog programa i prilične troškove – za koje uopće nije niti rekao direktoru Hoppenrathu.

Već 2000. je zato direktor pozvao financijskog stručnjaka iz revizorske kuće KPMG i ona je u Wire Card poslala Markusa Brauna. Kako se pokazalo, to je bilo kao da su lisicu poslali provjeriti stanje kokošinjca: Braun je smjesta shvatio golemu priliku da debelo napuni svoje džepove. Odmah je zaboravio na svoj posao u revizorskoj kući i rado je prihvatio mjesto u Wire Cardu, a Hoppenrath se povukao u nadzorni odbor. A Braun je, zajedno s Marsalekom krenuo preuzeti čitavu tvrtku.

Zbog sve većih financijskih poteškoća, kad je Braun došao Hoppenrathu s ponudom ulagača Paula Bauer-Schlichtegrolla da investira u Wirecard, izgledalo je kao da je to spas. Makar je već onda bilo jasno da tu nešto „smrdi“: Bauer-Schlichtegroll je svoje milijune zaradio doduše na internetu, ali više nego sumnjivim stranicama kocke i s porno-sadržajima. Posljednji kamenčić – ukloniti osnivača iz tvrtke, je potez koji je lako obavljeno na način da je insceniran stečaj - za koji je zapravo bilo dobrih razloga.

„Njemački odgovor na Amazon"

Tvrtka je nakon toga tek neznatno promijenila ime – od 2006. to nije bio Wire Card nego Wirecard na čelu s Bauerom, a u nadzorni odbor je došao glavni ulagač, internetski kockar. Barem na papiru, posao je krenuo odlično: to je sad bilo već na desetke milijuna eura prometa, Wirecard je dospio i na burzu i dospio čak u indeks tvrtki njemačke burze u IT sektoru, TecDAX.

O Wirecardu su počeli brujati i njemački mediji i političari: i Njemačka ima što ponuditi u informatičkom sektoru, to je naš odgovor na Amazon ili Google. 2007. je osnovan i Wirecard Asia Pacific u Singapuru i prema poslovnim knjigama, izgledalo je kao da tamo upravo pljušti novac ulagača Azije. Wirecard je i u Njemačkoj rastao, zapošljavao je preko 5.000 suradnika, a činilo se primjerenim da za direktora Brauna nikakav luksuz nije previše skup: tu je bilo i vila i aviona i goleme plaće i dividende.

Kad je Financial Times onda 2014. objavio svoj prvi članak o sumnjivim bilancama Wirecarda – kako se sad vidjelo, knjige iz Singapura su doista bile gotovo potpuna fantazija, nije pokrenuta istraga protiv odgovornih u Wirecardu, nego – protiv novinara FT-a. Wirecard je i nakon toga – 2017. ušao i u „prvu ligu“ najvećih tvrtki njemačkoga gospodarstva, indeks DAX, a 2019. se i kancelarka Merkel na svom putu u Kinu založila da se Wirecardu otvori prostor na tržište te zemlje.

Da ipak malo pogledamo?

Umjesto ozbiljnije provjere – područni direktor za Njemačku revizorske kuće Ernst & Young koja je godinama svjedočila o odličnoj solventnosti Wirecarda je u međuvremenu najuren – na glasine o problemima je čak i njemačka služba za nadzor prometa vrijednosnicama (BaFin) 2019. obustavila promet dionicama Wirecarda na poček, dakle trgovanje u budućnosti špekulirajući na pad vrijednosti. I direktor BaFina je u međuvremenu dobio otkaz.

Jer navode Financial Timesa su počeli istraživati i mediji u Njemačkoj tako da je konačno ipak naložena ozbiljnija provjera – i tek ona je pokazala čitav razmjer ove prijevare. Naravno da je vrijednost dionica smjesta pala u bezdan – sa 167 eura prije članka u FT gotovo na nulu, stečaj u rujnu 2020. je bio neminovan. Milijarde su nestale bez traga, mnogi i privatni ulagači i novčarske institucije su izgubile teške milijune, a s Wirecardom se konačno počelo baviti i državno odvjetništvo.

„Ili nevjerojatni glupan, ili teški kriminalac"

Rezultat je optužnica duga 474 stranice i već će i njezino čitanje potrajati kad ovog četvrtka (8.12.) počne suđenje na sudu München I. Odgovorni su optuženi za „stvaranje kriminalne skupine za prijevaru“ – već i ta optužba ih može koštati do deset godina zatvora, za pronevjeru, manipulacije na tržištu, lažne navode u poslovnim knjigama... Popis je dug, moguća kazna još mnogo duža.

Jer prvooptuženi, danas 53-godišnji Braun je uhićen nakon što je „nestalo“ nekih 1,9 milijardi eura, ali se ušlo u trag tek djeliću tog novca. Na optuženičkoj klupi sjede i neki drugi nekadašnji šefovi Wirecarda, ali ne i Jan Marsalek. Kako se isto tako tek prekasno saznalo, on je očito imao veze i s nekim tajnim službama, a kad je postalo „gusto“, pobjegao je u inozemstvo. Pretpostavlja se da je utočište našao u Rusiji.

Sam bivši direktor Braun ne želi davati iskaz tako da će odvjetništvo imati težak posao dokazati sva nedjela za koja se optužuje – minhenski sud je u ovom procesu odredio termine za čitavu 2023. i čak za početak 2024. Ali kako je u knjizi „Bad Company“ napisao jedan od bivših suradnika Wirecarda, Jörn Leogrande, nakon 18 godina na čelu Wirecarda Braunu ostaje samo jedan izbor: „Ili će ući u povijest kao najgluplji predsjednik uprave svih vremena, naime da prizna kako nikad nije znao odakle dolazi više od 75% prometa tvrtke na čijem je čelu. Ili će priznati da je sudjelovao u prijevari čitave bande koja se skupila u Wirecardu.“