Da djeca u Njemačkoj više trebaju razvijati svoju kompetenciju, o tome se gotovo svi u zemlji slažu. Za to je čak stavljen i novac na raspolaganje, ali usprkos tome se s realizacijom takozvanog digitalnog pakta odugovlači. Razlog: spor između njemačkih saveznih zemalja i savezne vlade.

Značaj digitalne kompetentnosti već u ranoj mladosti je tema kojom se bavi 32-godišnja Linda Liukas. Europska komisija je ovu programerku 2013. proglasila "digitalnim prvakom" u Finskoj. Ona je autorica serije knjiga za djecu pod nazivom Hello Ruby. U njima objašnjava na djeci prihvatljiv način osnove programiranja, tajne algoritama i temelje interneta. Ove godine ju je američki magazin Forbes uvrstio na listu 50 najutjecajnijih žena u Europi na području tehnologije.

Deutsche Welle: Gospođu Liukas, Vi ste osmislili seriju knjiga za djecu kojima je cilj djeci približiti "Computational Thinking", tehniku rješavanja problema koja se oslanja na način funkcioniranja kompjuterskih odnosno programerskih jezika. Zbog čega se Vi temom digitalizacije bavite u tiskanim, dakle analognim knjigama?

Linda Liukas: Odlučila sam se za knjige jer je uvjerenje kako se znanje o kompjuterima može prenositi samo digitalnim putem ipak prevladano. Postoji ona izreka kako kompjuterska znanost s kompjuterima ima jednako tako malo veze kao i astronomija s teleskopima. Ja se nadam da će djeca kompjutere ili programiranje vidjeti kao dio razvoja svojih mogućnosti i kao alat za pronalaženja načina rješavanje problema. Temeljna je ideja da se u kompjuterskim znanostima prije svega radi o sposobnosti razmišljanja.

Postoji li optimalna starosna dob u kojoj s time treba započeti?

Mislim da postoji, ali mi još ne znamo koja. Kompjuterske znanosti postoje tek oko 70 godina i time su one još prilično nova disciplina kada ju se usporedi s matematikom, fizikom ili kemijom. Za djecu s osam godina je najvažnije da se oni toj znanosti približe kroz igru. Ja sam dugo vremena mislila da djeca s otprilike dvanaest godina u svoje razmišljanje uvode predodžbu o tome tko je programer a tko nije. Ali već i prije nego što ona dođu u školu, mnoga djeca imaju osjećaj da na tom polju nisu dobra.

Pojasnite na primjeru kako se djetetu može objasniti što je to kompjuter.

Pa u osnovi je recept za kolač isto neka vrsta algoritma. Takoreći se piše recept kako neki problem riješiti korak po korak. Na temelju toga ja rado objašnjavam stranice poput YouTubea, tražilice ili društvene mreže. Pitam djecu, gdje su tu skriveni algoritmi o objašnjavam kako netko nauči kompjuter koji video treba prikazati ili koja će se reklama pojaviti kada se nešto traži. Tu je na djelu program koji u obzir uzima tvoje demografske podatke i listu onoga što si već pretraživao, kako bi izabrao sadržaje koji ti najbolje odgovaraju. Ja ne objašnjavam samo kako pisati algoritme, već i kako oni funkcioniraju i kakvu korist od njih imamo.

Kako se na školama u Finskoj podučava digitalna kompetencija?

Važno je biti svjestan toga da su obrazovni sustavi uvijek usko povezani s kulturom i vrijednostima nekog društva. Finska je kao socijaldemokratska nordijska zemlja blagostanja obrazovanje uvijek poimala kao put napretka. Istovremeno postoji svijest o tome da je to zemlja u kojoj je tehnologija vrlo zaslužna za razvoj i blagostanje našeg društva.

Gotovo sve škole u Finskoj su državne i one se moraju pridržavati osnovnog školskog programa. Tu je fiksirano da se djecu u dobi od sedam godina počinje približavati konceptu programiranja. Školski se program obnavlja svakih deset godina, i zbog toga smo mi vrlo sretni što je ministarstvo obrazovanja u reformi 2016. godine uvelo tu temu. Prije dvije godine nije bilo puno zemalja u svijetu, koje su tako rano počele s podučavanjem programiranja.

Koliko se promijenila tema digitalnosti u posljednjih deset godina?

Prije deset godina je mnogo toga bilo drugačije. Za djecu je danas samorazumljivo da put do kuće traže uz pomoć GPS-a i da preko Facetimea komuniciraju s rodbinom u drugim zemljama. Veliki se izazov sastoji u tome da škola s tim razvijem drži korak.

Kako bi se to ostvarilo, potrebno je s jedne strane kompjuterima opremiti škole, a s druge treba doškolovati nastavnike. Što je veći izazov?

Mi u Finskoj se prejako koncentriramo na hardver. To je doduše važno, ali ja sam uvjerena kako je sada u školama posljednja generacija koja, kada je riječ o kompjuterima, misli na ekrane, tastature i miševe. To se baš sada mijenja i sljedeća će generacija odrasti u svijetu u kojem će razgovarati s kompjuterima uz pomoć sustava kao što su Alexa, i gdje će kompjuteri biti ugrađeni u četkice za zube i plišane medvjediće. Zbog toga smatram da moramo našu pažnju proširiti na temeljne strukture i modele mišljenja i rješavanja problema. Zato bih ja definitivno prije ulagala u nastavnike, nego u infrastrukturu.

Vaše su knjige tako koncipirane da ih djeca čitaju zajedno s roditeljima. No u pravilu se digitalno obrazovanje poima prije svega kao zadaća društva i školskog sustava. Kako je moguće spojiti školu i obitelj?

Škole su najdemokratičnije mjesto gdje se prenosi kompetentnost koja bi inače bila vrlo nejednako raspodijeljena. Istovremeno, međutim, ne treba zanemariti ulogu roditelja u životu svoje djece. Prije se govorilo kako je potrebno cijelo selo da se odgoji jedno dijete. U sadašnjem suvremenom dobu je potrebno da svi zajedno na tome rade: škole, roditelji i društvo u cjelini.