Aktivisti Žarko Puhovski, Vesna Teršelič i Nataša Kandić uputili su ovih dana u ime REKOM-a, regionalne komisije za utvrđivanje ratnih žrtava, otvoreno pismo Kolindi Grabar-Kitarović, pozivajući hrvatsku predsjednicu da podrži REKOM i imenuje osobnog izaslanika za tu inicijativu. Podsjećajući da je to već učinio njezin prethodnik Ivo Josipović, potpisnici pisma navode kako su "identitet i okolnosti smrti najmanje 10.000 žrtava u ratu na području Hrvatske već utvrđeni", pa "nema nijednog razloga da žrtve rata u Hrvatskoj ne dobiju regionalno priznanje i ne budu 'zajedničke žrtve'".

Potpisnica pisma i voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič objašnjava za DW da su inicijativu podržali predsjednici Srbije, Kosova, Crne Gore i Makedonije te bošnjački član Predsjedništva BiH. No za uspjeh inicijative potrebna je suglasnost svih država, kako bi se mogao potpisati međuvladin sporazum, i to na predstojećem summitu Berlinskog procesa, u srpnju u Londonu. Inicijativu podržava EU, a REKOM se spominje i u novoj europskoj strategiji za Zapadni Balkan. Hrvatska predsjednica, međutim, odbila je izravno podržati ovu inicijativu, poručujući putem svog ureda da svaka žrtva zaslužuje pijetet, ali i da je riječ o pitanju koje je dijelom Berlinskog procesa, što je u djelokrugu Banskih dvora, a ne Pantovčaka.

Jedino BiH objavila popis žrtava

Teršelič smatra kako je nakon okončanja rada haškog Tribunala vidljivo koliko je još ostalo nekažnjenih ratnih zločina i neispričanih priča o stradanjima. "REKOM je aktualniji nego ikad", uvjerena je ova aktivistica, videći u REKOM-u svojevrsnu regionalnu komisiju za istinu i pomirenje, što je i razlog zbog kojeg je neophodno da svoje predstavnike u REKOM imenuju predstavnici država.

No temelj za to je utvrđivanje činjenica o pojedinačnim žrtvama, što je mukotrpan posao koji je zasad dovršen samo u BiH, gdje je prije nekoliko godina objavljena "Bosanska knjiga mrtvih" s imenima 95.940 ubijenih i nestalih u BiH. "Smatramo da je to bila civilizacijska obveza naših vlada i institucija, koje taj popis još nisu napravile, iako Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar najavljuje da će to uskoro učiniti", podsjeća Teršelič.

Povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor, koji se godinama bavi ovom problematikom, izričito se protivi ovoj inicijativi, kao i "regionalizaciji" hrvatskih žrtava rata. On kaže kako je problem žrtava isključivo problem država u kojima je bio rat. Podržava suradnju, ali, kako kaže, isključivo suradnju države s državom, odbacujući stvaranje naddržavne, regionalne inicijative. Objašnjava kako je obveza država napraviti popis ratnih žrtava, tvrdeći da je Hrvatska kadra napraviti taj popis. I to, kako kaže, svih žrtava, i onih koji su stradali na područjima pod kontrolom hrvatske vlasti i na tada privremeno okupiranim područjima Hrvatske. Prema podacima koje je dosad prikupio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, a koji se stalno ažuriraju, pa stoga još nisu konačni, na hrvatskoj strani u ratu je smrtno stradalo (13.914) i nestalo (1.093) ukupno 15.007 branitelja i civila (podaci iz prosinca 2016.), dok je na okupiranim područjima smrtno stradalo i nestalo 7.204 osoba, među kojima je oko 1.000 osoba nesrpske narodnosti.

"Jugoslavija više ne postoji"

Nazor nema ništa protiv suradnje sa stručnim i znanstvenim institucijama susjednih država, osobito jer su neki hrvatski državljani stradali i kao pripadnici JNA i drugih postrojbi. "To je sasvim dovoljno i ne vidim nikakav razlog da se stvara neka krovna regionalna institucija koja bi se bavila problemom ratnih žrtava, tim više što je njihova prvotna zamisao bila da REKOM u cijelosti preuzme naše ingerencije i da oni budu ti kojima ćemo mi polagati račune. To je smiješno i neprihvatljivo. Hrvatska je suverena država. Suradnja da, ali čemu regionalna institucija ako svaka država radi svoj posao. Jugoslavija više ne postoji", rezolutan je Nazor.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg naš sugovornik odbacuje REKOM. On, naime, odbija surađivati s pojedinim osobama iz Hrvatske koje su na čelu ove inicijative, tvrdeći da su te osobe u vrijeme procesa hrvatskim generalima u Haagu "nekritički prihvaćale podatke tužiteljstva" te da su zbog toga u profesionalnom smislu "kompromitirane". "S takvim osobama i s udrugama kojima su na čelu, poput Documente, a koje su i pokretači REKOM-a, ne može biti suradnje", poručuje Nazor precizirajući kako ima na umu upravo Vesnu Teršelič i Eugena Jakovčića.

Prozvana čelnica Documente kaže da joj je zbog toga žao. Dodaje kako se "apsolutno slaže" da je posao prikupljanja podataka o žrtvama posao države, iako podsjeća da se u trenutku kada je Documenta pokretana činilo da država taj posao "nikad neće obaviti". Upozorava i da su državne institucije analizirale dokumentaciju prikupljajući podatke o stradanjima, ali nisu radile terensku provjeru. "Mi smo prikupili na tisuće izjava najbližih srodnika i svjedoka, što bi također trebao biti posao državnih institucija", objašnjava Teršelič. Rad Documente na ovom području, prema njezinom mišljenju, komplementaran je s onim što rade državne institucije, vjerujući da će na kraju ti podaci biti povezani.

Humanizacija ratnih žrtava

Vesna Teršelič pritom naglašava kako je ideja REKOM-a puno šira od pukog prikupljanja broja žrtava. Suština REKOM-a je, kako kaže,  prikupljanje podataka o okolnostima stradanja svakog ubijenog i nestalog. "Smatramo kako je važno prevladati fazu u kojoj se samo licitira brojevima i moramo početi govoriti o ljudima kojih više nema. O ljudima koji su imali svoje živote i profesije, za koje je moguće utvrditi okolnosti stradanja. Želimo doznati gdje su u tom trenutku bili, koja je vojska tada bila u mjestu, tko je pucao, tko ih je oteo. Želimo humanizirati ovaj proces, jer mislimo da je bilježenje činjenica o njihovim sudbinama najmanje što im dugujemo. To je ono što mi radimo, dokumentirajući sudbine ljudi, kako bi pripremili okvir za rad regionalne komisije, ali i stvorili temelj za kompleksnije interpretacije ratova", precizira Teršelič.

Pitanje žrtava, po njezinim riječima, puno je kompleksnije od uobičajenog narativa koji je u Hrvatskoj određen deklaracijom o Domovinskom ratu. Ta deklaracija, smatra Teršelič, objašnjava samo jednu dimenziju rata, pobjedničku, iako je taj rat, po njezinom mišljenju, bio puno složeniji. Zato smatra da je bitno raditi na stvaranju atmosfere u kojoj su dopuštene različite interpretacije, i to interpretacije ne samo iz perspektive pobjednika, nego iz perspektiva drugih skupina, primjerice manjinskih, za koje u javnom prostoru također treba biti mjesta.