Obavezni vojni rok u Hrvatskoj, sada je već očito, neće biti uveden početkom iduće godine, kao što su donedavno glasile službene vladine najave. Sve se pomiče do daljnjeg, s obzirom na to da prihvat velikog broja ročnika još nije organiziran ni u pogledu prostornog kapaciteta, ni tehnički. Nije osiguran čak ni dostatan stručni kadar za njihovu obuku. No zauzvrat je poznato da se značajno povećava samo financiranje vojske, i to za više narednih godina. Raslo je postupno i kroz prethodne četiri godine, ali ubrzo bi trebalo preći dva postotka BDP-a, koliko od Hrvatske zahtijevaju najutjecajniji partneri iz NATO-a.

Dio tog novca bit će usmjeren u održavanje većeg ljudstva pod uniformom, dok će se kudikamo veća količinu sredstava negoli ikad ranije utrošiti na uvoz jako skupog naoružanja. Francuski vojni avioni Rafale već su dijelom isporučeni; nedavno je s Turskom dogovorena kupoprodaja bespilotnih letjelica Bayraktar i s Njemačkom tenkova Leopard; SAD će Hrvatskoj prodati svoje raketne sustave HIMARS. Oko svake od nabavki se burno raspravlja s obzirom na (ne)potrebnost pojedinih stavki, cijenu ili efikasnost. No sigurno je da u Hrvatskoj izdvajanja tako naglo i obilno ne rastu gotovo ni za što drugo.

Uvjete diktira geopolitika

„Definitivno nećemo stati s tim“, izjavio je prošli tjedan hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, jer „u Hrvatsku vojsku nije se ulagalo jako, jako dugo.“  Dodao je da „kad toliko dugo zanemarujete oružane snage, onda imate obavezu brzo i snažno ih opremati“, objasnivši kako „to mi upravo sada činimo“. Pritom su „uvjeti, odnosno smjernice NATO-a bile 20 posto, tako da smo prešli tu granicu“, a riječ je o udjelu troška za oružje u ukupnom vojnom budžetu. Vezano uz vojno ulaganje od dva posto od BDP-a, Anušić je najavio: „Vrlo brzo će biti uvjeti tri posto, zbog geopolitike koja se oko nas nalazi."

 „Ne možemo precizno znati kako će se organizirati Hrvatska vojska nakon skorog uvođenja obaveznog vojnog roka, ali sve će biti usklađeno sa standardima i modelima NATO-a koji između ostalog uvjetuje i obavezu Hrvatske na godišnje ulaganje u visini od dva posto BDP-a za vojsku“, rekao nam je o tome Božo Kovačević, bivši hrvatski političar i diplomat. On je danas predavač na Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld u Zagrebu, te vanjskopolitički analitičar, a za situaciju oko rasta vojske i naoružavanja Hrvatske smatra da je praćena, kako je rekao, nekom vrstom opće histerije.

„To se odnosi i na visoku politiku i na medijsku javnost, a direktna je posljedica“, smatra on, „američkog nemirenja s činjenicom da ne mogu vječno biti usamljeni kao nedodirljivi broj jedan u svijetu. Pokušaj zadržavanja pozicije apsolutnog hegemona rezultira porastom sveobuhvatne napetosti. Sjedinjene Države jednostavno već dugo ne žele ozbiljno razgovarati s takmacima podjednake snage, nego isključivo nametati uvjete, a na to Kina i Rusija ne pristaju. Ujedno, to je glavni razlog povećanja izgleda za rasplamsavanje širih sukoba. Tu se Hrvatska ponaša kao i drugi u NATO-u, što je posve očekivano.“

Potonuće u ovisnost

„Veće izdvajanje za vojsku je nužno i zbog toga što je ona dugo bila zapuštena, pa bih se složio i s više od ta dva postotka. No smatram da je ovaj način i pristup sasvim promašen“, izjavio je Kovačević. Naime, on drži da Hrvatska nije promišljeno ni racionalno pristupila jačanju svoje vojske koju namjerava opremiti gotovo isključivo stranom tehnikom. A mogla bi i trebala, po njegovu mišljenju, dugoročno ulagati u istraživanje i razvoj npr. sustava protuzračne obrane i nekih tipova oružja. Još i bolje od toga bile bi dvojne tehnologije kakve podrazumijevaju primjenu i u vojsci i u civilne svrhe.

Takve bi se vrijednosti zatim mogle i izvoziti, ali Hrvatska više uopće ne uzima u obzir ni elementarnu mogućnost vlastite proizvodnje. „Ovako, međutim, stalno sebe činimo financijski i tehnološki sve ovisnijima“, nastavlja ovaj vanjskopolitički komentator, „a to je pogrešna koncepcija. I sve više će nam troška iziskivati održavanje uvezene opreme, a domaći će kapaciteti i dalje stagnirati. Skroz ćemo izgubiti sposobnost da poduzmemo takvo što, ostat ćemo bez te pameti, kao i za produkciju drugih roba široke potrošnje. A stranci ne prodaju ono najsuvremenije što imaju, nego to ipak zadržavaju sebi."

„Logično, jer tako zadržavaju i vojnu prednost nad ostalima, dok Hrvatska tone u spiralu ovisnosti i o tuđim kreditima i o tehnici. Konačno, na taj način dospijeva pod jednu stalnu i sveobuhvatnu vrstu kontrole izvana“, kategoričan je u tome Božo Kovačević. S druge strane, pak, naš sugovornik Branimir Vidmarović, također vanjskopolitički analitičar, stručnjak za međunarodne odnose na Sveučilištu u Puli, sklon je ukazati ponajprije na specifičan regionalno-politički kontekst u okviru kojeg djeluje Hrvatska. Naravno, posrijedi je Balkan ili jugoistok Europe, a ustvari ponajprije blisko susjedstvo.

Bojazan od velikosrpstva

„Čini se da u ovom dijelu svijeta imamo posla sa svojevrsnom malom utrkom u naoružanju, a konkretno između Hrvatske i Srbije. No zapravo ničim posebno izazvanom, bez nekih realnih sigurnosnih predispozicija. Već i zbog toga se vojni proračuni tih dviju država zadnjih godina povećavaju. Srbija se ovdje doživljava kao zemlja geopolitički suprostavljena Hrvatskoj, jer nastoji održavati partnerstvo i sa Zapadom i s Istokom, ali ona se reformira u skladu s NATO-om, o čemu se daleko manje govori“, rekao je Vidmarović za DW, ističući partnerstvo Srbije s Nacionalnom gardom američke savezne države Ohio.

Premda u Srbiju dolazi američko naoružanje, poput oklopnih vozila zvanih Humvee, tamo stiže i ono kinesko, npr. sustav protuzračne obrane FK3, ili čak rusko, kao što je antidronski sustav Repellent. Štoviše, upravo je Srbija u tom smislu vjerojatno najšarolikije oboružana zemlja na kontinentu, a drukčije ne izgleda ni njezina prodaja oružja, uz kupnju. Artiljerijsku i drugu municiju te naoružanje ona plasira na sve strane, između ostalog u Ukrajinu i Izrael. Za to vrijeme nesmetano se već 15 godina održavaju zajedničke vježbe srpske vojske i američke Nacionalne garde, organiziraju se razmjene i obuka.

U okviru spomenutog programa organiziraju se tako razne aktivnosti, mada je to u Hrvatskoj praktično nepoznato, dok se potencira slika Srbije kao ruske suradnice, politički i šire. Vidmarović stoga napominje da SAD pretvara Srbiju u pouzdano zapadnjačko uporište na Balkanu, koliko god to u Hrvatskoj zvuči kontroverzno. „Svejedno, svi dokazi upućuju na to. Tako se i Srbija naoružava zapadnim oružjem“, dodaje on, „ali ovdje jedan dio establišmenta izaziva bojazan od nove velikosrpske politike, sve očitava u tom ključu. Naročito postoji strah da bi to desilo ako Rusija vojno porazi Ukrajinu."

Profit kao motiv

„Još izraženije na našu logiku djeluje želja da se bude bolji od susjeda, uz utjecaj zahtjeva NATO-a o onih dva posto BDP-a. U vrijeme prvog mandata Donalda Trumpa, baltičke zemlje, a i više njih na Istoku, drastično su podigle svoje vojne budžete. Hrvatska nije, pa sad vjeruje da će joj biti veoma zamjereno ako to ponovno izbjegne. A tu su i unutarnjopolitički bodovi u okolnostima rastućeg osjećaja nesigurnosti, gdje se takoreći svi militariziraju. Vrtlog eskalacije sukoba se ubrzava, pa zato ona vlast koja uvodi dodatnu čvrstinu i red, može od toga politički osjetno profitirati", kazao je Branimir Vidmarović.

„Uostalom, mi ne znamo u kojoj mjeri zapadna vojna industrija u ovom času vrši pritisak na vlade poput naše da zaista kupuju više oružja. Ako idemo logikom kako je Trump s velikom dozom prisile javno govorio da se Europa mora prebaciti na američki plin, onda je vjerojatno prisutna određena jača prinuda i za to da se europska obrana što više zasiti američkim oružjem“, rezonira Vidmarović. Na koncu, prilično je izvjesno da čitava militarizacija, hrvatska ili znatno šire, za horizont ima (i) financijski profit najvećih tržišnih protagonista. A ne tek onaj ideološko-politički, ili elementarnu, opću sigurnost.