U predratnom Sarajevu na području općina Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo, Ilidža, Pale, Trnovo, Vogošća, Hadžići i Ilijaš živjelo je 527.049 stanovnika. Nacionalni sastav stanovništva prema popisu iz 1991. godine: Muslimani 259.470 ili 49,23%, Srbi 157.143 ili 29,81%, Hrvati 34.873 ili 6,61%, Jugoslaveni 56.470 ili 10,71% i ostali 19.093 ili 3,62%.

Danas na tom istom području živi oko 490.000 stanovnika od kojih je, prema različitim procjenama, između 95.000 i 140.000 Srba, a Hrvata oko 16.500. Nadležni ne žele iznositi podatke o etničkoj strukturi Sarajeva jer popisa stanovništva nije bilo od 1991. godine. Profesor Omer Ibrahimagić smatra da su ocjene o „etnički čistom Sarajevu“ koje periodično dolaze iz Republike Srpske (RS) predimenzionirane, te da u glavnom gradu BiH „danas živi oko 40.000 Srba“.
 

Predsjednik Saveza logoraša RS-a Branislav Dukić tvrdi da je današnja etnička slika Sarajeva bitno izmijenjena u odnosu na predratnu. Kaže da se na popisu 1991. godine, izjasnio kao Jugoslaven, „zbog čega je u bivšoj kasarni Viktor Bubanj u ratu bio zatočenik“, te da su upravo podaci iz popisa o Jugoslavenima i ostalima danas predmet politiziranja. „Ne kažem da među Jugoslavenima i ostalima nije bilo Bošnjaka, Hrvata i drugih, ali kažem da današnje Sarajevo više nije ono Sarajevo. Tko je za to kriv, da li Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, pokazat će historija“, kaže Dukić.
 

Odlazak iz opkoljenog Sarajeva
 

Do danas nije utvrđeno koliko je sarajevskih Srba bliskih Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), koju je tada vodio Radovan Karadžić, napustilo grad uoči izbijanja sukoba u proljeće 1992. godine. Neki od njih su, prema kasnijim kazivanjima, mislili da grad napuštaju „privremeno, dok se politička situacija ne smiri“. No, obruč koji je oko Sarajeva zatvoren 6. travnja 1992. godine, pukao je tek 1995. godine pod pritiskom Daytona.
Srbi koji su ostali u Sarajevu tijekom opsade (prema nekim procjenama bilo ih je između 30.000 i 40.000) dijelili su sudbinu svojih sugrađana, što znači da su svakodnevno bili izvrgnuti topničkim, snajperskim i zračnim napadima bivše Vojske Republike Srpske (VRS) i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Mnogi su usljed tih napada poginuli ili ranjeni.
 

Tijekom opsade, uvjeti života bili su gotovo nepodnošljivi zbog čega su mnogi stanovnici privremeno ili trajno napustili Sarajevo. Putovi izlaska iz opkoljenog grada vodili su preko kontrolnih punktova VRS (najčešće most „Bratstva i jedinstva“ na Grbavici) ili Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) uspostavljenih izvan područja koje je oko Sarajeva kontrolirala VRS (prema Kiseljaku ili Mostaru). „Srbi su u to vrijeme imali 'privilegiju' da su mogli napustiti Sarajevo“, kaže Ibrahimagić.
 

Egzodus nakon „reintegracije“
 

Prema ocjeni analitičara, do velikog egzodusa Srba iz Sarajeva došlo je 1996. godine, kada su gradska područja koja su tijekom rata bila pod kontrolom VRS (Grbavica, Vogošća, Ilidža, Ilijaš, Hadžići) „reintegrirana“ u Federaciju BiH. Tadašnje vodstvo RS-a pozvalo je srpsko stanovništvo da napusti spomenuta područja. „Poznata je aktivnost Momčila Krajišnika i rukovodstva RS-a da iseljavaju Srbe prije nego što se ta mjesta predaju Federaciji“, kaže profesor Ibrahimagić.
 

Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Branislav Dukić vjeruje da je međunarodna zajednica odgovorna za odlazak Srba iz reintegriranih područja Sarajeva 1996. godine. „Ovaj sukob i rat je donijela međunarodna zajednica, odnosno Sjedinjene Američke Države i dio evropskih te istočnih zemalja kojima nije odgovarala bivša Jugoslavija. Oni su doveli do toga da postoji ovakvo Sarajevo i ovako uređena BiH“, kaže Dukić.
 

Mnogi Srbi su 1996. prešli na teritoriju današnjeg Istočnog Sarajeva (dijelovi predratnog Sarajeva koji su daytonskom odlukom pripali RS-u, prvobitno nazvani „Srpsko Sarajevo“). Istočno Sarajevo (općine Pale, Sokolac, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo i Istočni Stari Grad) danas ima oko 90.000 stanovnika, većinom Srba. „Prema tome, ako bi se izvršila jedna prava analiza, koja ne bi bila politički opterećena, ne bi se moglo govoriti o etnički čistom Sarajevu kao što se to danas govori u RS-u“, kaže Ibrahimagić.

Jedan grad u dva entiteta
 

Iako je granica koja dijeli Istočno Sarajevo od Sarajeva istovremeno i entitetska linija, Branislav Dukić ne misli da se može govoriti o podijeljenom gradu. „Zna se šta je Sarajevo, a istočni dio Sarajeva je bila jedna geografski prostorno neuređena površina i sad je tu nastalo novo Sarajevo koje se zove Istočno Sarajevo“, kaže Dukić.
 

Profesor Ibrahimagić zato je predlagao da se Sarajevo, kao glavni grad BiH, geografski zaokruži kao jedna cjelina „ne dirajući u entitetske granice“. „Jednostavno, glavni grad BiH je Sarajevo, s tim što bi ga trebalo geografski omeđiti u njegovim predratnim granicama“, kaže Ibrahimagić. On ističe da bi Sarajevu to vratilo predratni multietnički karakter, ali da političari iz oba entiteta nemaju sluha za ovakvu inicijativu jer „i dalje žele politizirati o posljedicama rata kupeći jeftine političke poene“.