Dovoljno je iz bilo kojeg dijela Zagreba pogledati prema Medvednici, tim plućima hrvatskog glavnog grada i vidljivo je da se šuma na zagrebačkoj gori prorijedila. Godinama stižu optužbe o devastaciji i ona je u jednom dijelu očita – sve se više gradi i linija grada „popela“ se visoko na obronke planine. No i u samoj se šumi događaju čudne stvari, a nekad šumovita gora danas izgleda poput tjemena sredovječnog muškarca.

Oluja „Teodor“ i drugi snažni vjetrovi koji su 2013. i 2014. godine pogodili Medvednicu, zajedno s ledom koji se nahvatao na drveću, krivci su za najveće devastacije golemih područja šume. Kako je za Deutsche Welle odgovorila Martina Jurjević Varga iz Parka prirode Medvednica, tada je na južnom centralnom dijelu parka porušeno drvne mase koliko bi se posjeklo u pet godina na cijeloj površini Medvednice. Ta su područja u akcijama u organizaciji brojnih tvrtki, Parka, Hrvatskih šuma i World Wide Fund for Nature Adria pošumljena. Zadnja akcija je bila prošle godine i Petra Boić Petrač iz WWF-a kaže da više i nema područja koja se mogu pošumljavati.

Vlasnička struktura

Područja koja je ogolio Teodor, međutim, samo su manji dio problema. Zelena akcija, planinarska društva i Savez gorskih vodiča godinama upozoravaju da se šuma nekontrolirano sječe, upozoravaju na uništavanje gorskih putova, odrone i zakrčivanje vodenih tokova. Dio Medvednice je u privatnom vlasništvu, a dio u državnom. Mnoge parcele su male, a vlasnici ni ne znaju da su vlasnici, a dio ne mari, mada su za svoju šumu odgovorni i moraju je održavati. Jedan je dio, koji obuhvaća poseban rezervat šumske vegetacijom nedavno tako vraćen Crkvi.

Željko Gobec, iz Saveza gorskih vodiča Hrvatske, upozorava da se zbog svega toga ne zna što je čija ingerencija, pa primjerice Bikčevićeva staza koja vodi od Blizneca do Puntijarke prolazi terenom koji je s jedne strane privatan, a s druge šumaričin. Ako drvo padne i zakrči stazu, šumarija je neće očistiti jer bi to morao učiniti privatni vlasnik.

I mada iz uprave Parka prirode tvrde da se sječa na državnom zemljištu pod upravom Hrvatskih šuma vrši kontrolirano i po pravilima struke, te da je sječa povremeno potrebna radi pomlađivanja šume, planinari i zaljubljenici u prirodu upozoravaju da se devastira. Iz Parka prirode odgovaraju da ne razumiju struku.

Devastacija ili struka?

„Poslije dovršna sječe, šumar će primijetiti između nabujale trave mnoštvo mladih biljaka koje ubrzano rastu proklijale iz sjemena posječenog drveća oslobođene njihove sjene. Tako se rađa mlada šuma, koja će uz šumarsku brigu ubrzo pokriti rane nastale sječom. Šuma se ne može drukčije bezbolno obnoviti. Prepustimo li je prirodi, ona će najprije starjeti, a iza toga se raspadati. Oplodna sječa (tako se stručno zove taj postupak)  sastoji se iz više sijekova kojima je cilj postići buduća mlada stabla genetski najbolje kakvoće, uz održavanje postojeće šumske zajednice", kaže Martina Jurjević Varga iz Parka prirode Medvednica.

„Boljom informiranosti javnosti o načinu pomlađivanja i gospodarenja šumama može se izbjeći negodovanje većine pučanstva koje dovršnu sječu smatraju devastacijom, pa i uništenjem šume. Ne bi bilo loše obići teren gdje je upravo napravljen dovršni sijek a potom otići na prostor gdje je to napravljeno prije 8-10 godina gdje se već lijepo vidi i može predočiti izgled buduće šume."

Međutim, Damir Gobec iz Planinarskog saveza grada Zagreba, upozorava da je Medvednica sve golija i tvrdi da se na državnom dijelu vrši strašno iskorištavanje, mada uz valjane dozvole Ministarstva okoliša. „Hrvatske šume sječu prepuštaju kooperantima koji ne uvode tzv. šumski red, što znači saniranje staza uništenih strašno teškom mehanizacijom, sakupljanje sitnog granja i stavljanja na hrpu, čišćenje vodotokova u koju čak bacaju drvenu građu, pa su oni zakrčeni i voda ide posvuda što dovodi do odrona..."

Masovne krađe

Fotografije koje su planinari podijelili s nama doista potvrđuju da na pojedinim mjestima Medvednica izgleda apokaliptično. „Planinari su na Medvednici 300 godina i kad nije bilo ekstenzivne eksploatacije bila je puno čišća od kupina i drugog raslinja koje onemogućuje kretanje, recimo po grebenu planine", kaže Gobec.

No, to nisu jedini problemi. Grad Zagreb planinarske je domove 1990-ih proglasio svojim vlasništvom, mada su ih gradila planinarska društva, koja su podigla spor i cijela je stvar na sudu već više od 25 godina. U takvom neriješenom imovinsko-pravnom stanju objekti propadaju, a niču neki drugi, bespravni. Od kapitalnog objekta, „Doma željezničara“, koji se nalazi odmah ispod omiljenog izletišta Činovničke livade, devastirani su Brestovac, Vila Rebar i Dom sindikata koji je poseban problem. Taj je objekt, naime, obnovljen i vraćen Savezu samostalnih sindikata Hrvatske pod imenom Pansion Medvednica. „SSSH je dozvolio da u dvije godine objekt propadne. Sustavno je provaljivano u objekt, otuđen je i uništen sav inventar, imali smo i intervencije s policijom na objektu, a u zadnje dvije godine cijeli krov je ukraden i pretpostavljamo preprodan kao sirovina", kažu za DW u Parku prirode. Gobec iz planinarskog saveza napominje da se nekoliko tona težak krov nije moglo odvesti bez značajne mehanizacije i da Medvednicom haraju lokalni kradljivci koji znaju kako funkcioniraju stvari.

Ima, naravno, još - Zelena akcija prošle je godine pozivala građane da sudjeluju u raspravi o izmjenama urbanističkog plana na vrhu i oko skijališta. Do danas nisu saznali je li Grad prihvatio njihove primjedbe na plan koji predviđa proširenje skijališta, veće jezero za zasnježivanje umjetnim snijegom, gornju postaju buduće žičare, te dodatna parkirališta, parkirališta, parkirališta…. A njih valjda neće toliko trebati kada se nakon više od 10 godina obećavanja napokon izgradi žičara.

Žičara i problemi oko nje

„Mi u Ustanovi bili bismo presretni da se žičara što prije napravi; to je ekološki način prijevoza do vršne zone, pa bi se time i pritisak automobila uvelike smanjio. Od zatvaranja žičare 2007. godine, promet u parku se svake godine udvostruči, a prostor Medvednice ne trpi niti toliki promet niti ima kapaciteta za prihvat tolikog broja parkiranih automobila", kaže Martina Jurjević Varga.

Ne iznenađuje da ni gradnja žičare koja će ići istom trasom, no dolazit će sve do vrha Sljemena ne prolazi bez kontroverzi. Pripremni radovi na stupovima već su počeli te se do svakog stupa pošljunčavaju postojeće pristupne ceste, pa se u šumu opet ulazi moćnom mehanizacijom. Planinari upozoravaju da se u Europi žičare grade helikopterima, s minimalnim oštećivanjem prirode, makar to i više koštalo. A i ovako popriličnih 142 milijuna kuna za žičaru dat će isključivo građani, bez sudjelovanja europskih fondova, no to je već posebna tema.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android