Sjećamo se 4. lipnja jer je Jiang Jielian (student ubijen u prosvjedima na Trgu nebeskog mira, op.red.) tada imao 17 godina. Još uvijek ima 17 godina. I uvijek će imati 17 godina. Jer mrtvi ne stare.

Sjećamo se 4. lipnja jer će izgubljene duše koje su se okomile na Liu Xiaoboa (dobitnik Nobelove nagrade za mir, pisac i kritičar režima, op.red.) dok ga nisu ubile proganjati i nas dok ne umremo.

Sjećamo se 4. lipnja, jer je odsjaj vatre na bajunetima nešto što nitko ne može zaboraviti. Čak i ako to sam nije vidio.

Sjećamo se 4. lipnja jer je taj dan otkrio pravu prirodu Komunističke partije Kine. Niti jedna knjiga, niti jedan film, niti jedan muzej to ne bi mogao vjernije pokazati.

Sjećamo se 4. lipnja jer su na taj dan ubijeni obični radnici. Ne sjećamo se imena većine njih, jer većinu njihovih imena nikada nismo saznali. Ali, pamtimo ih kao ljude. I sjećamo se da nikada nismo saznali njihova imena.

Sjećamo se 4. lipnja, jer taj dan utjelovljuje najgore strane Kine - ali i najbolje strane Kine.

Sjećamo se 4. lipnja zato što se tog dana dogodio pokolj - ne samo "racija, "incident","događaj ", shijian, fengbo. Nije to bio kontrarevolucionarni ustanak. To nije nikakvo mutno sjećanje. Ili, kao što neko dijete u Kini danas misli, nešto što se nikada nije dogodilo. Bio je to pokolj.

Sjećamo se 4. lipnja, jer, kako je kineski profesor Fang Lizhi mudro rekao, to je bio jedini slučaj koji mu je poznat u kojem je jedna nacija napala samu sebe.

Sjećamo se 4. lipnja, jer želimo znati čega se sjećaju vojnici koji su tada ubijali. Isprali su im mozak na rubovima grada prije nego što su ih poslali da izvrše smrtonosne naredbe. I oni su, dakle, bili žrtve. Ne znamo kakve su im misli u to vrijeme prolazile kroz glavu. Ali prisjećamo se toga, jer želimo znati.

Sjećamo se 4. lipnja jer je Ding Zilin (aktivistica za ljudska prava i majka jedne od žrtava studentskih prosvjeda 4. lipnja 1989., op.red.) još uvijek živa. Ima 82 godine. Kada napusti svoju kuću, policajci u civilu je prate - zbog sigurnosti. Njezine sigurnosti? Ne, već zbog državne sigurnosti Da, to je živa istina: režim s bruto društvenim proizvodom od 100 bilijuna juana i dva milijuna vojnika mora se zaštititi od 82-godišnje starice i njezinih ideja. Toga se treba prisjetiti.

Sjećamo se 4. lipnja kako bismo pružili potporu onima koji održavaju sjećanje na taj dan živim. Sjećamo se sami. Ali  sjećamo se i zajedno.

Sjećamo se 4. lipnja jer nas sjećanje čini boljim ljudima. Komemoracija je u našem interesu. Kada političari govore o "interesima", to znači materijalne interese. Ali moralni interesi su jednako važni - ne, još su važniji. Važniji od jahti.

Sjećamo se 4. lipnja jer je to bila povijesna prekretnica za jednu petinu čovječanstva. Prekretnica u strašnom pravcu. Nadamo se da to nije bila prekretnica koja će biti kobna za cijeli svijet. Ali to ne znamo. To ćemo još vidjeti.

Sjećamo se 4. lipnja, jer kada ga se ne bismo sjećali, ne bismo imali nikakvu predodžbu o tome što se tada dogodilo. Bismo li si to mogli predočiti? Ne.

Sjećamo se 4. lipnja zato što postoje ljudi koji žele da se sjećamo. Njih tješi to što znaju da se sjećamo.

Sjećamo se 4. lipnja, jer ima i ljudi koji ne žele da se sjećamo. Oni žele da zaboravimo. Jer zaborav ima političku moć. Kakva podla igra! Moramo se suprotstaviti toj moći, čak i kad bi sjećanje na pokolj bilo jedini način za to.

Sjećamo se 4. lipnja da ne bismo zaboravili kako kineska vlada laže sebi i drugima. Ona kaže da je kineski narod davno donio "pravu presudu o kontrarevolucionarnom ustanku na Trgu nebeskog mira 1989." Ali svake godine 4. lipnja policija u civilu sprječava ljude da dođu na trg. Zašto? Ako Kinezi, kako tvrdi vlada, vjeruju u sve to, zašto onda ne puštaju ljude da dođu na trg osuditi kontrarevolucionare? Nazočnost policije pokazuje da režim ne vjeruje u vlastite laži.

Sjećamo se 4. lipnja, jer takvi događaji dugo potresaju ljudski um. Čak i kada bismo pokušali - ne bismo mogli zaboraviti!

Autor teksta, Perry Link, je profesor komparativne književnosti i stranih jezika na Sveučilištu California. Prethodno je radio kao profesor za istočnoazijske studije na Sveučilištu Princeton. Njegova specijalnost su kineski jezik i književnost. Link je bio uključen u prevođenje "Tiananmenskih dosjea", zbirke tajnih dokumenata kineske vlade nakon masakra 1989. na Trgu nebeskog mira.