Već godinama čitava Njemačka bruji oko Cum-Ex skandala i to je svakako najveći slučaj gospodarskog kriminala u poslijeratnoj Njemačkoj – točnije: najveći slučaj poznat i istražiteljima i javnosti. Jer državna odvjetnica Anne Brorhilker koja je bila na čelu posebnog odjela stvorenog samo za ovaj slučaj je otkrivala kriminal i moguće krivce doslovce svugdje gdje je pogledala. U ovom trenutku se procjenjuje kako je iz državne blagajne ukradeno barem 12 milijardi eura, a istraga se vodi protiv oko 1700 osoba – bankara, poduzetnika, financijskih savjetnika, burzovnih špekulanata... Bilo bi ih vjerojatno i više, da državna odvjetnica sve od 2012. kad se počela baviti ovim slučajem nije i stalno osjećala otpor – i nadležnih i politike.

Najjednostavnije rečeno, Cum-Ex prijevara se zasniva na jednoj prilično glupoj „rupi“ u odredbi o plaćanju poreza na dividendu od dionica, dakle na dobit koju neko dioničko društvo dijeli vlasnicima dionica. Privatne osobe tu plaćaju porez, ali novčarske institucije – ne plaćaju. Cum-Ex znači to što znači „sa-bez“, dakle privatnik „prodaje“ paket dionica banci „sa dividendom“ i onda plati porez, a ta institucija prodaje dionicu po manjoj vrijednost jer je „bez dividende“.

Dionice se vrte, a porez se vraća

No prvi vlasnik za taj porez dobije potvrdu koja postane doslovce vrijedna zlata. Jer onda banke – dapače, za istu dionicu i po nekoliko banaka i novčarskih institucija, traže i dobiju povrat poreza kojeg nikad nisu platile, a na koncu dionice završe često kod istog vlasnika koji je i počeo „prodaju“ – ali svi skupa sa mnogo debljim džepovima. Zvuči jednostavno otkriti prijevaru, ali je daleko od toga: naravno da se svi tu veoma trude pokriti tragove, a poreznicima nije jednostavno utvrditi, na koju to točno dionicu jest plaćen porez koji treba biti vraćen. Povrh toga, porezni uredi u Njemačkoj su regionalno organizirani, a prevaranti tu ne poznaju nikakvih granica. Bilo bi možda jednostavno da je riječ o jednom prevarantu i jednoj banci, ali to je mnoštvo novčarskih institucija koje su „u četiri oka“, „savjetovali“ svojim mušterijama takvu transakciju tako da treba slijediti i provjeravati na tisuće transakcija koliko se dešavaju – svakog dana. Sve u svemu, potraga više naliči na slaganje slagalice u mrklom mraku i to po orkanskom vjetru.

Državna odvjetnica iz Kölna, Anne Brorhilker je tu bila neumorna – i veoma uspješna. Još 2012. su uspjeli naći krunskog svjedoka koji je objasnio odvjetništvu kako to sve funkcionira – i kako se to proteže po čitavom nizu novčarskih institucija i banka u Njemačkoj, velikih i malih, lokalnih i međunarodnih kao što je Deutsche Bank. Idejni začetnik tog „poslića“, financijski odvjetnik Hanno Berger je isprva pobjegao u Švicarsku, ali je ipak na sudu u Bonnu 2019. pravomoćno osuđen na osam godina zatvora.

„Čerupaju nas kao gusku"

No pretrpjela je i mnogo udaraca: već odavno se zainteresirala i za hamburšku banku Warburg, a kako izgleda njoj je pomogao da pomuti tragove i tadašnji predsjednik vlade tog grada-pokrajine – a to je tada bio Olaf Scholz. Državna odvjetnica je zatražila pretres banke, ali njen zahtjev je bio odbijen jer se o njemu nije raspravljalo u nadležnom poreznom uredu. Pretres je doduše bio proveden tek godinu dana kasnije, ali u njemu onda više nije nađeno ništa što bi opterećivalo današnjeg kancelara.

Ipak, bilo je i mnogo uspjeha i pravi je šok informacija postaje WDR kako je ovog ponedjeljka zatražila ostavku pred glavnim državnim odvjetništvom Njemačke. Tim više što i za tu postaju priznaje: „Uvijek sam bila dušom i tijelom državna odvjetnica, osobito u području privrednog kriminala. Ali uopće nisam zadovoljna kako se u Njemačkoj prati kriminal u svijetu novca. Tu se često radi o počiniteljima s mnogo novca i dobrim vezama, a njima je suprotstavljen slabašno postavljeno pravosuđe.“ Najviše je ljuti što baš takvima često bude prekinut postupak ako su platili određenu globu: „Tako onda ispadne: male se vješa, velike se pušta na slobodu“. Tim više što ta globa baš nikad nije iznos koliko je ukradeno iz državne blagajne. „Zašto bismo puštali da nas se čerupa kao gusku?“, pita Brorhilker. Ali shvatila je i kako sama, kao jedna državna odvjetnica tu malo toga može promijeniti.

Radi se i dalje – ako će biti podrške

Zato prelazi u nevladinu organizaciju Finanzwende (Preokret u financijama) koja kao institucija civilnog društva traži način kako da se zakonima i propisima spriječi takva pošast. Svoju odluku uspoređuje „kao kad neki liječnik odluči više ne liječiti pojedine bolesnike, nego prelazi u istraživački rad kako bi razvio terapiju kojom bi tu nedaću sasjekao u korijenu“.

Ne boji li se da će oni protiv kojih se vodi istraga u tom „Cum-Ex“ skandalu ostati pošteđeni kad odlazi iz državnog odvjetništva? „Mi smo u međuvremenu stvorili veliku momčad, to je preko 30 državnih odvjetnika koji angažirano rade na tim slučajevima. Osnovano je četiri odjela sa četiri pročelnika odjela. Zato smo dobro opremljeni i mislim da moji kolege rade odličan posao. Ako ih se i dalje podržava, sve će dobro teći i dalje.“

I upravo je „podrška“ problem: ona sama ne želi govoriti o „intervencijama“ iz politike neka prestane biti toliko marljiva na poslu, ali do sad je sama ličnost Anne Brorhilker bila previše opasna i političarima petljati se u njen posao. Tako je i trenutni ministar pravosuđa pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija, političar stranke Zelenih Benjamin Limbach planirao podijeliti poseban odjel na čijem je čelu bila Brorhilker i postaviti joj šefa koji bi je usmjeravao i „pomogao“ jer „jedna jedina odgovorna osoba ne može podnijeti toliku golemu radnu obavezu", objasnio je ministar. No nakon pravog urlika u javnosti i medijima, ministar je brzo odustao od svoje ideje.

Isto tako tvrdi kako ova odluka o odlasku nije posljedica tog pritiska iz ministarstva, nego kako je od onda imala podršku „odozgora".

aš(WDR)