Tihi i Nada Ristov žive u jednoj od niških romskih mahala. Njihova kuća izgleda gotovo isto kao i susjedne. No oni izgledom potpuno odudaraju. Hlače, košulja i kravata, za dječaka leptir kravata, tako izgleda muški dio obitelji. Nada je jednostavno našminkana, kose skupljene u punđu. Njih dvoje i njihov najstariji sin Filemon su kršteni Jehovini svjedoci, a dva mlađa sina, blizance od tri godine, također odgajaju tako.

„Postao sam bolji momak"

Upoznali su se na kongresu Jehovinih svjedoka u Beogradu prije 14 godina i od tada su u braku. Nada je već s nepunih 14, kako kaže, „predala svoj život Bogu" dok je Tihi postao član zajednice s 19 godina. Razlozi zbog kojih su ušli u Jehovine svjedoke su različiti: Tihi je, kaže, shvatio da njegovi prijatelji, da su alkohol i mnogo djevojaka nepotrebni u životu i da se može biti bolji od toga. Nada se konačno osjećala prihvaćenom. Tihi kaže da mu je drago što se oslobodio lošeg društva.

„S vremenom sam uvidio da Jehovini svjedoci ono što proučavaju iz Biblije zapravo i rade. Vidio sam da su neutralni u politici, da ne sudjeluju u ratu, sve to me je privuklo da budem Jehovin svjedok. Vremenom sam i ja postajao sve bolji momak. Što sam ja postajao bolji, to su i susjedi primjećivali, pričali smo o tome pa su i oni odlučili postati Jehovini svjedoci", objašnjava Tihi Ristov.

Iako je imala samo osam godina kada su joj Jehovini svjedoci zakucali na vrata, Nada se sjeća osjećaja koji su probudili u njoj. „Mene je oduševila njihova srdačnost, istinska ljubav i briga za ljude svih nacija. Za nas Rome je to posebno značajno, jer ima raznih predrasuda o nama, ali među Jehovinim svjedocima tako nečeg nema. To ne postoji, jer Bog prihvaća ljude iz svih nacija."

Prihvaća, ali samo ako pripadaju ovoj vjerskoj zajednici, upozorava sociolog religije Dragan Todorović. „Prema Jehovinim svjedocima, nije važno jesi li Rom, Srbin ili Portorikanac, važno je samo da li si vjernik. Jehovini svjedoci zaista gledaju jednako na svakog svog člana. Ali ako se Jehovin svjedok želi vjenčati, kako oni kažu, za 'nekog iz svijeta', onda dolazi do problema. U svom istraživanju sam upoznao obitelj koja se odrekla najstarije kćerke jer se udala za čovjeka koji nije Jehovin svjedok", priča Todorović za DW.

Romi traže mjesto gdje ih prihvaćaju

Ipak, Jehovine svjedoke nepravedno nazivaju „sektašima", priča Todorović, a taj podrugljivi naziv se lijepi i drugim malim vjerskim zajednicama u Srbiji: „I to najčešće iz redova Srpske pravoslavne crkve, kao većinske, odnosno tradicionalne crkve na ovim prostorima. Sociologija religije Jehovine svjedoke nikako ne vidi kao sektu zbog milijunskog članstva u preko dvjesto zemalja. Moguće je da se ona može po sociološkim kriterijima u nekom malom prostoru tumačiti kao sekta, ali evo vam i kontra pitanje – što su pravoslavci, vjernici SPC-a, na Sjevernom polu? Ili u Japanu? Imajući u vidu brojčanu zastupljenost, broj molitvenih hramova i slično – pa sekta su, kad ih tako promatrate."

Ali zašto Romi odlaze u Jehovine svjedoke? Niški borac za prava Roma Osman Balić objašnjava da iako Romima nije važna religija, važno im je da budu prihvaćeni. „Romi ne pridaju mnogo značaja vjeri, romska zajednica je višekonfesionalna, a to je i posljedica povijesnih okolnosti. Romi se prilagođavaju oduvijek, a u ovom siromaštvu Romima je to možda utočište od stanja u kojem se nalaze. Tu mislim i na stanje prezira, ne bih rekao diskriminacije, dakle prezira izoliranog društva. Svuda u Europi vlada anticiganizam, na Balkanu posebno, to Romi osjećaju. A očigledno im Jehovini svjedoci nude točno ono što im treba", objašnjava Balić.

Što osim prihvaćanja i uvažavanja od ove vjerske zajednice Romi dobivaju, a što gube, nije lako odgovoriti. Jehovini svjedoci od svojih sljedbenika zahtijevaju elitističko ponašanje što je kod romske nacionalne manjine napredak, suglasni su Balić i sociolog Todorović. Oni moraju biti pismeni, kulturni, moraju se uljepšavati, uvijek su nasmijani, ljubazni i blagi. Ipak, i dalje su odbačeni od većinskog stanovništva.

Primjer za to bi mogao biti i Filemon, najstariji sin naših sugovornika Nade i Tihog. Završio je peti razred, i iako se druži s prijateljima iz razreda dok je u školi, kod kuće se igra sam. Kako Jehovini svjedoci ne slave rođendane, Filemon ne ide ni na rođendane svojih školskih prijatelja. „Ne, imam ljubav svojih roditelja, a s prijateljima se igram u školi", kaže Filemon i dodaje da se ipak događa da mu se rugaju zbog vjere. „Ja znam da je moja vjera prava, a oni neka imaju svoje mišljenje", kaže ovaj dvanaestogodišnjak.

„Oni će samo gledati tupo…"

Osim što ne slave rođendane, ne slave niti jedan praznik. „Svi ti tradicionalni običaji vuku porijeklo iz pretkršćanskog doba, odnosno iz vremena pagana", kaže za DW Vojislav Kostić, predstojnik  u zajednici Jehovinih svjedoka Niš Jug. „U Bibliji nigdje ne stoji kada je Isus rođen. I jednostavno, proučavanjem Biblije, dolazite do toga što bi to kršćani trebali činiti, a ono što ne stoji u Bibliji mi ne radimo jer se držimo Božje riječi."

Jehovini svjedoci vjeruju u ponovni dolazak Isusa Krista na Zemlju kada će samo 144.000 odabranih moći otići s njim na nebo. Tu bi moglo biti gusto i za Jehovine svjedoke jer ih u svijetu ima nešto više od osam milijuna u 240 zemalja. Tiskaju časopise na stotinama jezika, aktivni su na internetu, a često su percipirani kao nametljivi jer idu od vrata do vrata kako bi širili „riječ Božju".

Bojana (pravo ime poznato redakciji) u obitelji ima jednog Jehovinog svjedoka zbog čega kaže, nikada nije mirna. „Imam povjerenja ostaviti joj svoje dijete jer znam da će ga čuvati brižno i odgovorno, ali će zato djeci zaobilazno objašnjavati da je glupo slaviti rođendane, da Djed Mraz ne postoji, kako će se mrtvi vratiti jednog dana", objašnjava ona.

„Jehovinom svjedoku je vjera na prvom mjestu u svakom trenutku. Puna je kuća njihovih časopisa, raznih prospekata i naravno Sveto pismo – mislim da im je druga literatura zabranjena, a svakako im je gubljenje vremena", kaže Bojana. „Ako takvoj osobi pokušate objasniti da su samo alat manipulacije, da to nije najvažnija stvar na svijetu, da ako i dođe do Sudnjeg dana nitko od nas neće preživjeti, a sigurno se neće spasiti i da postoje ljepše stvari u životu, oni će samo gledati tupo kroz vas i eventualno ponavljati citate iz Biblije koji se izgovaraju kao po automatizmu."

Vjera je osobna stvar svakog pojedinca. U svakom slučaju, obitelj Ristov je ponosna na to da im susjedi ostavljaju ključeve od kuće kad odu na odmor.